Moglo je to biti one je’ne godine, na svetog Trifuna, iliti svetog Valentina – dakle, na ovaj postmodernistički užas od praznika ka’sam prvi put i čuo da će za „koji dan udariti džemre”, pa će, ko biva, zima i sama upratiti da joj je odzvonilo. E da ne bi sve tako olako bilo prepušteno slučaju, ima i drugo, te dakako i treće džemre, pa će odavno standardiziranom i predviđenom dinamikom dohakati svakom ozbiljnijem pokušaju zahlađenja i oborina tipičnih za zimsko računanje vremena. Znači, što bi odgojeno čeljade, reklo; „Jebo više i ovu zimu“.
Na stranu to što ovo pomenuto džemre nema blagog pojma kakve će nas meteorološke prilike satrati, i što je i ono samo, zadnjih decenija, u permanentnom nesuglasju sa klimatskim promjenama, a da ne pominjem kad iz medija zagrme meteoalarmi sa očigledno osmišljenim senzibilitetom dočaranim kroz hejbet nekih boja ko gej zastava. To kad na sabahu zakrešti arogantna kombinacija vati i oma iz onog zvučnjaka, ne znaš dal da se umiješ il da se ubiješ. Ma prvo se umij pa se onda ubij, topla preporuka.
Eh dobro sad, historija se baš i nije, (neopravdano!), udostojila pozabaviti sa ovim fenomenološkim faktom, kako sam, za Boga miloga, uspio da povežem ovog ubogog, (šmrljavog plačipičku, muški bi dodali), Valentina, zaštitnika zaljubljenih, te njegovu istočnu inačicu Trifuna, koji se, ko eto štiteći vinograde, nije trijeznio, sa ovim džemre-om. (ako se ovako može napisati?)
E pa može!
Prvo, možda i najvažnije, zar za Boga i ne živimo vremena gdje sve može? Pa zar nije postalo standardica da nas svakojak nesoj jaše svaki bogovi dan, a ne mora pritom ni biti Valentinovo, pa da bar dobiješ onaj jastučić-srčić, šta god. Ako je suditi prema psihološkom profilu ili narativu, koji kulja iz mediokritetskih spodoba, koje prema sugestiji potpuno odnarođenih medija, slove kao ličnosti koje su obilježje našeg vremena, onda zloslutim da se tek zagrijavaju. Svi ćemo guzicu pod pazuhom nosati. Al dobro, kome je milo da se tješi da ja prećerujem, nek se tješi, svakako smo više skloni vjerovati u ono što želimo, nego u ono što jeste.
Drugo: Ako je sve u ovoj šizoidnoj državi Srbi-Hrvati-Bošnjaci, kako to da ovi poslednji nemaju svog „legitimno izabranog“ predstavnika na taj sveti praznik patetičnih izliva nježnosti, koji svesrdno podupiru raznoguzni potrošački lobiji. Zato ja predlažem ovo džemre, „ublizu“ je. Dobro jes’, niđe veze, ali koga je jebeno briga, nek se nešto „dešaje“.
Zar je te opskurne stihoklepce što tog jedvačekajućeg dana bauljaju zatelebani kako bi i srce i dušu teatralno stresli pred kakav silikonski neuspjeh, uopće briga?.
K'o da “k'o majka sašiveni“ Trifun i „kritično napaljeni“ Valentin imaju neke veze. A i proljeće će, sve buja, ljudi se zaljubljuju. Eto.
I treće – i najpatetičnije, moramo ljudi početi insistirati na nečemu zajedničkom, pa ne more više ‘vako jebiga. Ono jest, da mene ovo, „insistirati na nečemu zajedničkom“, odmah podsjeti na ono Sidranovo „suživot-sukurac“, al neću cjepidlačiti. Ništa se ovdje više zajednički ne slavi. I osmog marta se podijelimo na muške i ženske, a prvog maja na crvenu sirotinju i crnu buržoaziju, a novih godina ovdje ima većim dijelom bilo koje godine. E zato bi ja da se brate ovo džemre-najava proljeća i Valentinovo i sveti Trifun, i k tomu još da prostiš pokladne maškare, integriraju u jedan sveopšti praznik ljubavi, bluda i praznovjerja, pod prigodnim sloganom „Svi smo naši-samo jaši“, rek'o bi ovaj jedan veseli susjed iz mahale. Dakako, da to ni u snovima ne zadire u bilo čije „Dejtonom“ propisane nadležnosti.
Kao prijedlog za zvanični naziv te uzvišene manifestacije predložio bih nešto što sam baš jutros pročitao na fejsu. Autor nepoznat. Kaže ovako:
„Svetijebem“- kao naš jedini zajednički svetac.
Prenošenje blogova i tekstova sa portala Frontal dozvoljeno je nakon isteka 48 časova od objave bloga ili uz pismeno odobrenje redakcije
