Šta bi se moglo reći na temu visokog obrazovanja a da već nije rečeno? Kod nas je obrazovanje jedna od najčešćih tema za razgovor, nebitno da li između političara, ministara, prosvjetnih radnika, studenata ili bilo kojih drugih građana.
Svi o tome pričaju, a opet niko ništa ne kaže. To nam je očigledno postala specijalnost. Vidjeli od političara, pa i pošten svijet počeo primjenjivati. Demagogija na sve strane, a o konkretnim stvarima niko ne govori.
Hiljade studenata se svake godine upišu na fakultete. Studenata sve više, radnih mjesta sve manje. Ko vodi računa o broju studenata koji se upisuju? Šta će se desiti s njima jednog dana kada završe svoje školovanje? Hoće li za njih biti posla ili će druženje nastaviti na Birou? Imamo li mi privredu? Imamo li mi industriju? Imamo li bar zdrav razum? Ima li plana, ima li dugoročnog gledanja u budućnost? Koji je „cunning“ plan? Svi će raditi u Vladinim institucijama, logično. Stravičan je podatak da više od četvrtine svih zaposlenih u RS radi u Vladi i njenim institucijama. Gotovo podjednako stravičan poput onog da od političara u vlasti imamo jednog jedinog poliglotu. Ako ovamo nastavimo, to neće biti problem, problem će biti generacije koji dolaze a koje neće znati ni sopstveni jezik.
Državne fakultete drmaju problemi korupcije, privatne, hvala bogu ne, tamo je sve transparentno. Po sistemu „plati i nosi“. Svakog dana se otvaraju novi privatni fakulteti. Da li to neko kontroliše? Ima li tu ozbiljnosti u radu? Kako je krenulo, još malo će se početi takmičiti kod koga se brže može doći do diplome. Poređenje sa privatnim fakultetima na Zapadu apsolutno ne stoji. Tamo se plaća da se što bolje nauči, a ovdje da se što manje muči. Mentalitet ljudi je čudo.
Čemu sve to? Došli smo u situaciju da više nemamo zanatlije jer maltene svi studiraju. Gdje su nestali moleri, bravari, pekari? Toga više nema, zašto se mučiti i raditi kad možeš pošteno platiti i biti visoko obrazovan. Sve sami menadžeri, urednici i ostali „doktori magistarskih nauka“. Kad je bal nek je maskenbal, i pekare ćemo preimenovati u „menadžere tijesta“ a molere u „urednike zidova“. I to ćemo na fakultete. Što da ne, ovdje ionako sve prolazi. Kao da to neko kontroliše. Svi u odijela, pa na Biro. Gospoda!
Ministri imaju svoje fakultete, profesori imaju svoje fakultete, studenti neki uče, neki plaćaju, neki vezu traže.Discipline su razne, rezultat je na kraju isti. Niski dometi našeg visokog obrazovanja.Sveopšta šarada u državi se i na ovo odrazila. I ko na kraju ispašta? Džepovi su puni, a glave prazne. Ništa nije crno-bijelo pa ni ovo. Pozitivne i negativne stvari bismo mogli do sutra nabrajati, ali na kraju ćemo se ipak svi složiti oko toga koja strana prevagne.
Da se bunimo, očigledno smisla nema. Studenti svoj glas dignu jedino kad se treba izboriti za prenos 2 ispita za upis godine. U tome je ključ problema sigurno. Dok god se studenti ne bore da se stvari ne promijene, neće ni bilo ko drugi. Bolje sutra neće doći dok se mi za njega ne izborimo. Prosudite sami da li je krajnje vrijeme za to.
