Imali ste šesnaest, pa osamnaest, a niste prestajali maštati o osamostaljenju, odlasku od roditelja, vlastitom prostoru, slobodi, preuzimanju odgovornosti…Vidjeli ste u filmovima i serijama, posebno američkim, da se momci i djevojke odlično zabavljaju u internatima, studentskim domovima, al’ u BiH ne može.
Roditelji ne mogu sami finansirati jer im je plata 800 konvertibilnih maraka, a potrošačka korpa 1.500, a vi biste u dom, u internat… Ne može… Ne može ni preko kantona, ako ste se odvažili i poželjeli otići u drugi grad jer ni tu para nema, a ako nema para nema ni odlaska od roditelja.
Onda ste imali 24. Završili fakultet. Dočekali svojih pet minuta, al’ ne može. Nema posla, jer ko te tjerao da završavaš fakultet kad nama nedostaje zanatlija, tehničara. Pa je li tebi iko rekao da ne treba završavati društvene fakultete jer je tržište rada prezasićeno? A nije, jer profesionalne orijentacije u srednjim školama nema, a šta će ti u osnovnoj.
Eh, sada čekaš radno mjesto. Eto ga, nisi ni trepnuo 30… Ti bi se ženio/udavala, al’ gdje ćete… Stana nema. Nema kredita jer nemaš posao. Kako ti to misliš vraćati – pita banka. Država i ne pita jer ona stambenih politika za mlade nema. Nema kupovine stana pod povoljnijim uslovima, beskamatnih kredita….
I eto je. Prva sijeda. I to sa dobrom genetikom. Al’ hajde, kod kuće je ipak najljepše…
Autor: Amela Sačić
#FrontalBlogChallenge
