Kako sve u životu biva, svi nastojimo pospiješiti sve što možemo, od samog sebe pa do olakšanog puta za osobe sa invaliditetom, naprimjer. Kažu da je to pravljeno kako bi se nesretnim (ustvari mnogo sretnijim od svih nas) ljudima olakšalo kretanje. Hajde, razumijem ja sve to, poštujem i treba, hvala Bogu da se i njih neko sjeti pored svih tih silnih „prioriteta“ naših nadležnih. Također, smatram i red bi bio, da je taj put uvijek slobodan i prohodan.
Međutim, desi se ono čega se svako normalan u ovoj našoj prelijepoj domovini plaši. A to je, da sav taj trud i „briga“ da naši sugrađani lakše prolaze bude na neki način zagrađen, blokiran. Svima dobro poznat, srebreni grad, prepun vrsnih talenata, naš Srebrenik ima tu čast da ponese laskavu titulu prvog grada koji je zatvorio put za osobe sa invaliditetom i to ne bilo čime, već kontejnerom. Šta reći, koji paradoks.
Photo by „Mesud Moranjkić“
U stanju smo razumjeti sve, pa i prepune ruke posla, ubrzan ritam života, ali kakvo stanje u glavi jednog insana treba biti, da kontejner kojem mjesto uopšte nije na invalidskom putu, a s tim ni na samom trotoaru i čak pored igrališta za našu buduću snagu i promjenu. Koji problem postoji u tom skupu nerava? Je li trebamo fakultet završiti da bi znali staviti kontejner na pravo mjesto ( s tim da se kod nas u BiH fakultet smatra vrhom ljudske inteligencije)? Ne razumijem, toliko bezobzirnosti i nepromišljanja da sva nada da će biti bolje nekako pada. Žao mi je, iskreno, prije svega tih ljudi koji gledaju nas „zdrave“ kako im i to malo putne slobode zatvaramo. Zar trebamo jedni drugima okretati leđa i biti toliko neempatični. Skoro sam pitao i opet ću, gdje vam je ta savjest o kojoj svi pričate? Heroji ste u tuđim bitkama i najveći kritičari u tuđim greškama. Toliko o vašoj savjesti i obrazu!
Sljedeći put kada budete, dragi moji sugrađani, poznanici i daleki sugrađani na svjetskom nivou pravili razmještaj kontejnera ili sličnih stvari zapitajte se dobro što ćete učiniti!
Ako ne nađete nijedan razlog za to, makar se sjetite vašeg djeteta i pomisli da ono bude to kojem sloboda ovisi o tom putu, koji 24/7 treba biti prohodan! Neka bar na tren proradi u vama nešto, ljudi ste, ima u vama vatre, tinja makar tamo negdje u dubini. I nemojte se ljutiti što vam ovo pišem, s dobrom je namjerom, mi samo želimo bolji život u sigurniju budućnost, nemojte to uskraćivati nama i svojoj djeci. Činimo sve u korist zajedničke dobrobiti, vratiti će se istom mjerom.
A sada idite, radite svoj posao, savjesno i čisto, u korist svih nas, bez blokada i prepreka!
Autor: Kenan Suljić
#FrontalBlogChallenge
Tekst je objavljen u sklopu projekta Frontal Blog Challenge. Više informacija o Frontal Blog Challenge-u možete pronaći direktno na portalu Frontal, ali i na društvenim mrežama prateći zvanični hashtag projekta #FrontalBlogChallenge.
Projekat se realizuje uz podršku Ambasade SAD u BIH
Povezane vijesti:
