FRONTAL: Kako ste stekli invaliditet i kako je izgledalo odrastanje u čovjeka koji pomjera svoje granice?
TADIĆ: Kao dječak od 10 godina, igrao sam se s drugarima. Bilo je prilično bezazleno i naivno – pošli smo da vidimo novu opremu koja je stigla u vatrogasnu stanicu u Banjaluci, usred rata. Sve nas je interesovalo. U povratku kući, na ulazu u lauški rudnik, ugledali smo upaljač nagazne tenkovske mine. Ponijeli smo ga sa sobom. Ja sam upaljač držao u trenutku kad je eksplodirao i tada sam ostao bez lijeve šake.
Nebrojeno puta sam rekao da je sreća što se to meni desilo a ne drugovima sa kojima sam bio, jer sam stvari oduvijek podnosio i gledao na drugačiji način, pa i situaciju koja me je zadesila.
Kao dječak od četiri godine, ostao sam bez oca. Bilo je to prije rata, on je stradao u saobraćajnoj nesreći. Odrastanje nije bilo lako, ali sam imao majku koja se trudila da me izvede na pravi put. Danas, kad se osvrnem, mogu samo reći da je uspjela. U mom djetinjstvu, koje je obilježio rat, bilo je zajedništva – pamtim da smo odrastali skupa, držali se skupa, u onome i sa čim imamo. Međutim, spletom nekih srećnih okolnosti, 1996.godine sam otišao na operacije ruke u Njujork, što mi je otvorilo vrata drugačijeg svijeta, koji me u razmišljanju usmjeravao u osobu koja drugačije razmišlja od onoga kakav bih, možda, postao da sam ostao ovdje i u tom periodu.
FRONTAL: Kako ste odlučili da ostanete u svojoj zemlji?
TADIĆ: Uvijek sam znao gdje pripadam, gdje živim, gdje mi je porodica. Ostao sam bez porodice sa očeve strane u jako kratkom periodu, tako da sam za majčinu porodicu bio jako vezan. Tri godine sam bio van zemlje, a znao sam da ću da se vratim u zemlju iz koje sam nakon operacija. Nikada nisam drugačije razmišljao, osim da ću ostati među svojima, bez obzira na to čime se budem bavio u životu.
Zbog okolnosti u Srbiji, 1999.sam se vratio ranije nego što je to bilo planirano, ali se nijednog trenutka nisam zbog toga pokajao.
FRONTAL: Koje ste sve inicijative do sad pokrenuli, realizovali ili su još uvijek u toku?
TADIĆ: Inicijativa do sad nema puno, iz jednog jednostavnog razloga – sve što počnem pokušavam dovesti do kraja. Nemam mogućnosti da neko radi posao umjesto mene.
Jedna od inicijativa je staza za trčanje u parku Mladen Stojanović, koja je iziskivala puno vremena i novca. Novac se možda mogao upotrijebiti i pametnije, ali je inat bio jači – stazu sam morao dovesti do kraja, kada sam kao običan građanin dokazao da možemo mnogo doprinijeti i uraditi za zajednicu. Zahvalan sam ljudima koju su inicijativu prepoznali, kao i Atletskom klubu invalida Vrbas i Atletskom klubu Banja Luka, kojima pripadam.
Pored toga, željeli smo da u parku i fontana, koja petnaestak godina ne radi, pokrene, da bi se park u cjelini pokrene. Nastavićemo i sa akcijom renoviranja klupa u parku, postavljanjem nove rasvjete i sadnjom drveća na jesen.
Jedna od akcija je i sakupljanje PET ambalaže, što nam je obezbjedilo sredstva za kupovinu prazničnih paketića za djecu,osobe s invaliditetom. to je bio samo uvod u nešto veće,zakonsku regulativu o kauciji na PET ambalaži, što će uticati na podizanje svijesti o odlaganju otpada koji nije razgradiv. Građani koji žele tako će moći da PET ambalažu vrate u tržne centre, a za svaku bocu koju vrate, dobiće 0,1 KM.
FRONTAL: Šta je za Vas aktivizam u zajednici?
TADIĆ: Aktivizam je, što se pokazalo i sa stazom, ali i mnogim drugim stvarima koje su se dešavale proteklih godina, novina. Grupe građana, istomišljenika se okupljaju oko zajedničkih ideja. Aktivizam je ogromna stvar, ka pokazuje da se narod budi iz zimskog sna i da radi na zajedničkom cilju koji će doprinijeti boljoj budućnosti, pogotovo mladima. Istovremeno, aktivizam pokazuje da se mora i još bitnije ima mnogo toga za uraditi u narednom periodu.
FRONTAL: Na koje prepreke nailazite u radu?
TADIĆ: Prepreka je puno, ali se ne osvrćem na njih. Dio njih zaobiđem, dio ih preskočim jer jednostavno nemam vremena za gubljenje, za prepiranje i za smetnje koje se dešavaju, samo kada nešto radite.
FRONTAL: Iza Vas je jedna politička trka, za prvog čovjeka BL. Kakva iskustva nosite iz tog angažmana?
TADIĆ: Kao i sa aktivizmom, kada sam se kandidovao za gradonačelnika, želio sam da pokažem da to nije nemoguća misija za svakoga ko ima namjeru da napravi nešto dobro za grad. Moja kampanja se razlikovala po tome što se nisam bavio omalovažavanjem drugih kanidata, već nametanjem zdravih ideja kojima sam se nastavio baviti i kasnije. To se pokazalo kao nešto što su ljudi različito percipirali, neki su mi zamjerili, a neki su mi pomogli u ciljevima kojima se i danas bavim.
FRONTAL: Koliko je politike u radu u zajednici?
TADIĆ: Danas je sve politika, nažalost. Živimo u društvu u kojem je politika ušla u sve sfere društva, tako da gotovo ništa ne može da se radi bez političke pozadine ii ljudi na funkciji koji će nam pomoći‚. To je neophodno mijenjati, ljudi moraju preuzeti odgovornost u društvu, da bi mogli tražiti od politike grada i države da rade u njihovu korist.
FRONTAL: Pruža li ova zemlja uslove za porodicu?
TADIĆ: Ova zemlja trenutno ne pruža ništa, a pogotovo ne uslove za porodicu. Ali, pošto mi druge zemlje nemamo, zasigurno da treba da radimo punom parom – svi – na rješavanju problema sa kojima se susrećemo. Jednostavno, to je osnov da u budućnosti, ako ne mi, onda bar naša djeca uživaju u svom gradu i svojoj zemlji.
Autor: Ana Kotur-Erkić
