Da, zvuči to pomalo čudno. Šta čovjek ima da radi tu službeno i može li se tu uopšte biti služben? Na mjesta poput Kozare ne ide se sa pozivom. Tamo se jednostavno ide. Zbog sebe, zbog djece, zbog ljudi, zbog Kozare.
No, kao svaki dobro uvježbani balkanac, s lakoćom potiskam unutrašnje teme nelagode i kažem sebi: Čovječe odlično! Ideš gore da završiš posao, usput obiđeš spomenik, i naravno, pohvališ se kako si bio na Kozari. Onoj Kozari, herojskoj Kozari… Staviš sliku na društvene mreže. Na slici ti, zamišljen, a iza tebe betonski kolos i kozaračke žrtve i heroji. Ugodno sa korisnim, pomislih.
Ali ne bude sve po planu. Čudna se nervoza u čovjeka uvuče kad pogleda uz oronuo stepenik koji vodi ka pustom platou tamo gore. Sa svakom stepenicom sve si manji. A plato… Nije to plato već sudnica, tu na sred kozaračke šume. Po kratkom postupku, stid i hladnoća su nam presuda.
Naš stid i njena hladnoća, živa, ljudska.
Jer, ne voli nas Kozara više. Ne zato što je pusta sve ove godine, već što nas, i kad dođemo, ne prepoznaje više.
Stranci smo joj svi redom ovakvi kakvi jesmo. I Kozari i svim našim kozarama. Nedostojni njenog mira i tišine, njene topline i veličine.
I da, slikao sam se na kraju. Zamišljen, sa bitnim izrazom na licu. Iza mene betonski kolos, kozaračke žrtve i heroji… Ima i slika na mrežama. I posao sam završio… Sve sam završio, samo sa Kozarom nisam. Ali nije ni ona sa mnom. Ne pristajem na njenu presudu. Ne pristajem na njenu hladnoću i naš stid. Ne može i ne smije to biti opcija već borba za njenu toplinu i sigurnost, za njeno poštovanje. Da nas zavoli Kozara ponovo, zbog nas, zbog djece, zbog Kozare…
Autor: Denis Čarkadžić
#FrontalBlogChallenge
