Kad su mi govorili da moram čitati – nisam. A onda sam počela da gutam knjige.
Kad su mi govorili da moram učiti – nisam. A onda sam razrede uspješno završavala sa jakim četvorkama ili tu i tamo slabašnim peticama.
Kad su mi govorili da moram biti na predavanjima – nisam. A onda sam završila fakultet na vrijeme, sa prosječno prosječnim ocjenama ali bogatija za dvije, tri, četiri stavke u CV-u.
Kad su mi govorili da moram naći "državni" posao, raditi od 8 do 16h i imati prosječan, dosadnjikav život – opet nisam. Otišla sam tamo gdje mi je jetra govorila da trebam. I bila srećna. Kad je sreća prestala, krenula sam dalje… U neko novo, srećnije mjesto, na drugo radno mjesto i među druge ljude.
Biću tu sve dok me ispunjava a u trenutku kad mi se svi alarmi i lampice u stomaku upale – otići ću. Možda neće nikad a možda će sutra, prekosutra ili za godinu.
Ko nas uopšte tjera da moramo? Zar nije život prekratak da bismo konstantno nešto morali? Ne, nije riječ o odbijanju poslušnosti, kršenju zakona i raskalašenog života. Nije riječ ni o svakodnevnim, stinim trpljenjima ali je riječ o osjećaju sreće i zadovoljstva koje je osnovni pokretač svega. Zašto biste radili bilo šta što vas tjera da se osjećate loše u moru različitosti i otvorenih puteva?
Zašto ne biste radili ono što volite, bez obzira koliko se okolina slagala sa tim ili ne? Zašto na kraju dana ne biste usrećili prvo sebe jer sa svojim mislima idete u krevet i sa njima se budite.
Zašto ne biste sebi bili na prvom, a ne na posljednjem mjestu?
Autor: Maja Memić
#FrontalBlogChallenge
Povezane vijesti:
