Na 16. godišnjicu NATO bombardovanja opet se često govori o tome da se ono zvalo „Milosrdni anđeo”. Američki dio te „plemenite” akcije zvao se „Plemeniti nakovanj”, a naziv za cjelokupnu operaciju bio je „Zajednička sila”. Kako dolazi do toga da neki iskazi, nazivi i maksime postanu i ostanu ne samo zapamćeni, nego čak da budu simbol nekih velikih događaja? U svjetskoj istoriji najpoznatija takva rečenica je tobožnja izjava francuske kraljice Marije Antoanete da bi sirotinja trebalo da jede kolače ako već nema hljeba. Današnji istoričari su skoro sigurni u to da ona nije mogla da izgovori takve riječi. Poticala je sa bečkog dvora u vrijeme prosvećenosti, jedne od najfilantropskijih sredina tadašnje Evrope. Protiv mlade kraljice strankinje vođena je čitava propagandna kampanja koja je trebalo da pokaže kako je ona pokvarena, pohlepna, nastrana i bezdušna. Čudnovata je stvar istorijsko pamćenje. Većina ljudi današnjice ne zna mnogo o složenoj stvarnosti Francuske revolucije, ali skoro svako zna za ovu izmišljenu izjavu.
Ovakvih lažnih istorijskih rečenica ima i u našoj istoriji. Krhka Kraljevina Jugoslavija je napravila glavnu državnu parolu od navodnih riječi kralja Aleksandra na samrti „Čuvajte mi Jugoslaviju”. Francuzi su čak pominjali da je rekao „Čuvajte francusko-jugoslovensko prijateljstvo”. Pisac najbolje knjige o Aleksandru, Branislav Gligorijević, razložno objašnjava kako za to skoro sigurno nije bilo vremena, jer je kralj preminuo veoma brzo poslije ranjavanja.
Neki put su stvarno izgovorene riječi ubedljivije od onih izmišljenih. Tako se Miloju Pavloviću, direktoru Kragujevačke gimnazije, pripisivala parola „Pucajte, ja i sada držim čas!” Prava agitpropovska, idealna za recitale u vrijeme socijalizma. Staniša Brkić, čovjek koji je posvetio život provjeravanju svakog imena i događaja Kragujevačkog oktobra, rekonstruisao je pravu priču.
Marisav Petrović, ljotićevski nikogović koji je uživao u svojoj ulozi čovjeka koji vrši odabir ljudi za streljanje i za spasavanje, rekao je Miloju, solunskom borcu i jednom od najuglednijih ljudi grada. „Ti, Miloje Pavloviću, nisi dostojan da budeš spasen. Ti si deset generacija u školi vaspitavao u komunističkom duhu. Djelo tvog rada je današnjica!” Na to mu je Miloje odgovorio da to nije mjesto za takve diskusije. Marisav je rekao: „Sada ću narediti da te vrate u baraku.” Umjesto parole direktor Pavlović je dostojanstveno odgovorio: „Pa dobro de, pokaži se da i to možeš!”
Sasvim slična priči o „Milosrdnom anđelu” jeste urbana legenda da su neke od bombi koje su saveznici bacili na Beograd 1944. godine, imale natpise „Srećan Uskrs, Srbi!” To bi bilo u skladu sa vjerovanjem da postoji cinični, srbomrzilački stav Amerikanaca i Engleza prema Srbima. Međutim, to je bilo nemoguće iz jednostavnog tehničkog razloga. Prvi cilj savezničkih bombi tog lijepog prolećnog dana bio je Ploešti. Pod „B” im je bio Beograd. Pošto je nad Ploeštijem bilo loše vrijeme, bombarderi su izručili svoj ubitačni teret na sekundarnu metu, jer nisu smjeli da slijeću natovareni. Da zanemarimo pitanje da li bi piloti i tehničari američkih eskadrila baš i znali za Srbe ( oni su imali u glavi Jugoslaviju), kao i za njihov vjerski kalendar.
Ovakve priče se nastavljaju i poslije rata. Na primjer, ona da je Tito izjavio na 8. kongresu partije da je Hrvat. Tada jeste došlo do neke zabune oko čitanja sastava republičkih delegacija, ali nije nimalo vjerovatno da bi iko naglas tražio od Tita da se nacionalno izjasni. Čak je i sud u Hagu (čuj, čak!) podlegao takvim pričama. Tako je neki strani diplomata svjedočio da mu je Milošević na koktelu, uz čašicu pića objašnjavao plan za protjerivanje Albanaca. Ipak je najgluplja priča tog suda, neslavnog po mnogim glupostima, ona koju je ispričao krupije iz novosadske kockarnice. Dok je dijelio karte, prisluškivao je srpske vođe kako razmjenjuju najveće tajne.
Da se vratimo na „Milosrdnog anđela”. Kao i izjava Marije Antoanete, ovaj iskaz ima snažan emotivni naboj. Naravno, uvredljivo je mladu i nesrećnu kraljicu porediti sa bahatim i ograničenim NATO generalima. Iako manje patetičan i simboličan, ni naziv „Plemeniti nakovanj” nije lišen paradoksalne brutalnosti i preimenovanja jednog nepotrebnog i strašnog razaranja u nešto plemenito i dobro.
—————
– Sirotinja bi trebalo da jede kolače ako već nema hljeba! (Marija Antoaneta)
– Čuvajte mi Jugoslaviju! (kralj Aleksandar Karađorđević)
– Pucajte, ja i dalje držim čas! (Miloje Pavlović, direktor Kragujevačke gimnazije)
– Po nacionalnosti sam Hrvat! (Josip Broz Tito)
– Srećan Uskrs, Srbi! (natpisi na bombama koje su saveznici bacili na Beograd 1944. godine)
izvor: Politika.rs
