Naletih tako na Internetu, (preporukom nekog internet prijatelja) na zanimljiv članak sa temom odsustva empatije u našem društvu u globalu, no onaj dio koji me je zaintrigirao odnosio se na nedostatak zadužbinarstva u modernom srpskom društvu, vajkajući se i pozivajući na neka sretnija vremena iz naše istorije, vremena kad su moćnici i bogataši davali nešto nazad svom narodu.
Gdje se, molim lijepo, izgubiše svi ti, nama preko potrebni ljudi?
Gdje je kralj Milutin, čovjek koji je ratovao protiv svog rođenog brata, koji je odveo, u slijepoj borbi za vlast, vjerovatno hiljade ljudi u smrt?!
Njegovih četrdeset manastira i crkava i njegovo mecenstvo nije za pobudu imalo svekoliku brigu za narod srpski, za njegove bijedne sluge, kmetove, polurobove… u to vrijeme se nije čestito znalo ni za pojam nacije, a kamoli da je postojala briga za nacionalnu kulturu i prosvećivanje naroda, a ako je neko i imao takve ideje taj uglavnom nije bio vladajući u Srbiji (kao jel'te, što je i danas slučaj).
Nije ovo haranga protiv njegove velike zadužbine, koja je svakako dragulj u kruni naše kulture, nije ovo ni neka haranga na ličnost ovog sveca, ovo je podloga za harangu na krda, čopore ili u šta se već udružuju gmazovi današnjeg vremena.
Neke su veličanstvene zaostavštine nastale iz interesa, Milutinova kao izraz pokazvanja njegove vladarske veličine i vještine, zadobijanje povjerenja vjekovnog osolonca našeg naroda – crkve i na kraju krajeva kao sredstvo pokazivanja podanicima njegove veličine i snage. Kao izraz njegove sklonosti ka umjetnosti u krajnjem slučaju.
I pored svih okolnosti njegovo zadužbinarstvo je veliki dopinos narodu koji možda on nije ni poznavao. Vrijedno je.
U početku novostvorene srpske države, mnogi ljudi koji su se obogatili bili su „ljudi iz naroda”. Osobe koje su nosile sa sobom duh naroda u kojem su nastale. Mnogi od njih su željeli da Srbija u novostvorenoj slobodi dosegne neke vrhove, htjeli su pomoći narodu kom su pripadali.
Podizali su škole, univerzitete… pomagali jer su željeli da svom narodu vrate jedan dio onoga što su stvorili, željeli su da ostanu upamćeni kao dobrotvori.
A gdje smo mi u ovom novostvorenom srpskom entitetu?
Naša „elita”, ona koja bi trebala da sadrži dobrotvore, nije nastala kao rezultat teškog i napornog rada, njihovo bogatstvo nije nastalo radom već prevarom i mahinacijama, oni nisu obični ljudi naše sredine.
Naša „elita” je gomila lešinara, bezobzirnih kriminalaca koji su se do onoga do čega su se dočepali došli na najbestidnije, najogavnije načine.
Naši bogataši, ljudi na uglednim i moćnim mjestima su krvožedne pijavice, ratni profiteri. Ljudi koji su izbjeglicama prodavali flašu vode po trostrukoj, a onima koji su ostali, žito po desetostrukoj cijeni.
To je ona grupacija koja se „snašla”.
Takođe oni su šampioni u poltronstvu, kičmenjaci bez kičme, bagra bez mišljenja i morala… Mi pričamo o ljudima koji su bili spremni na nemala zla da bi se dokopali pozicije, oni koji su spremni i dan danas da vladaju uz pomoć straha i nisu ni zašta drugo.
Gomila nesposobnjakovića koja i dan danas živi od našeg straha, od naše bijedne borbe za egzistenciju. Gomila, spremna da odvuče narod u najdublju provaliju zarad “trideset srebrnjaka”.
Ti profili su na mjestu onih koji su nekada davno bili zadužbinari.
Da, zadužbinarstvo u Republici Srpskoj…
i drugi vicevi.
