1. Nemam neki poseban komentar na prodaju odn. propast prodaje “Ljubije.” Već sam pisala o tome da se tu radi o veoma zamršenom klupku interesa, za čije otplitanje tj. rasvjetljavanje treba mnogo informisanija glava nego što je moja. Možda će finale ove priče značiti veće tektonsko “gibanje“ u politici RS, nego što je to u pravi mah (tu uključujem i nesrećne radnike iz Prijedora, koji su zastupali svoja prava i interese) bilo moguće zamisliti. Ostaje da se vidi u danima koji dolaze da li je Predsjednik RS mogao anticipirati događaje, i ako jeste, šta su njegovi sljedeći potezi, budući da je jasno da s a m a opozicija, onakva kakva je u Republici Srpskoj, jer u njoj glavnu riječ vodi mladi gnjevni Šukalo, sada u PDP-u (on ni sam ne zna koliko je stranaka promijenio) mislim da nema prava rješenja za sitauciju u kojoj smo mi sada. Moja mantra je bila i biće: Gdje su pare da se iz ovoga izvučemo, i, ako srušimo ovo što sada imamo, šta ćemo dalje ? Hoće li biti samo da odu ovi, a dođu oni – koji čekaju da zagrabe pozicije?
To pitanje je pitanje svih pitanja.
U vezi sa ovim moram kometarisati riječi ministarke zdravlja ili šta već sve ne, koliko znam doktorice, koja javno u kameru pozva mlade da (parafraziram) ako nemaju posla da idu da obrađuju imanja, koja vjerovatno imaju njihove porodice na selu. Zamislite nekoga ko j e s t e zaradio svoju diplomu, ko govori najmanje dva svjetska jezika kome ni djed ni baka nisu gajili kupus (ko jeste rođen u gradu, mada i onaj ko je rođen na selu takođe ima pravo da dođe u grad, ŠTO JEDAN BROJ MINISTARA ZNA kao lično iskustvo) treba da nađe komadić zemlje i, kao ona divna cura što gaji “salaticu“, počne da gaji krompir. Da se pogrešno ne razumijemo, sve jeste moguće, čak je moguće i “ono što biti ne može”, ali ministrice, doktorice, ja moju unuku ne vidim kako kopa krompir na našoj vikendici, nego je vidim u Beču na studiju međunarodnog prava. Zašto? Zato što joj je pradjed bio pravnik, pa je djed bio pravnik …itd. da ne dužim. Upamtite ministarke, ne mogu samo v a š a (naravno da ne mislim na vašu ličnu djecu, jer ne znam šta rade) studirati u Londonu, Beču, Gracu itd. a naša gajiti luk i mrkvu. Nema mesara, nema obućara, nema optičara, nema bravara, molera, nema tehničara. Što vi ne dadnete svoju djecu da budu, recimo, obućari, nego ih smještate u agencije po izboru, kako vam padne na pamet !
2. I, najstrašnije, imamo onakvu Tehničku školu u Banjaluci !!!
Gledam ove slike unutrašnjosti čuvene Tehničke škole, koja je obrazovala generacije i generacije tehničara, onih koji su vodili privredu i indurtriju o n e nekadašnje BiH i šire, koja je imala gigante poput “Čajaveca”, “Kosmosa” “Incela”..Gledam i hvata me užas. Da li je ovo moguće ? Zna li iko od vas ministre obrazovanja, ministrice zdravlja, sporta i svega ostalog u Vladi, u kakvim uslovima uče djeca u ovoj školi. U smrdljivoj memli, us ……… nim VC –ima, u zidovima koji liče na pećine. Kako vas nije stid? Gdje su pare za obnovu ovakve škole? Je li dosta polumaratonskih zajebancija, koncerata, dječjeg pjevanja po centru, ulagivanja vjernicima građenjem i obnovama svetih mjesta?! Da se razumijemo, neka se grade i crkve i džamije – ali šta reći i kako pomiisliti da d a n a s ove 2017. godine djeca u centru ovoga grada ulaze u ovakvu školu ! Strašno.
Svaki komentar na ovo što gledam zapravo je suvišan. Slike govore same za sebe.
Stoga, moram biti iskrena, prodaja ili ne prodaja Ljubije, rudnika, inih fabrika, propast banaka, otimanje zemlje, baš kao i svega ostalog, sve nezamislive stvari koje su oko nas, nisu me dovele do bijesa, kakav sam osjetila gledajući ove slike.
A, oni sjede tamo gdje sjede. I sjediće sutra neki drugi.
I vjerovatno – sve će biti ISTO.
