Elem, neki dan do mene je stigao priručnik pod nazivom „Podsticanje vrlina“ koji su napisali prezviter Miroslav Todorović, mr Jelena Sarafijan, pravnik, mr Nada Ponjević, prof. srpskog jezika i književnosti i Marijana Ćurić, dipl. psiholog i psihoterapeut pod supervizijom. Izdavač priručnika je Srbsko sabranje Baštionik u okviru projekta Udruženja građana Roditelji ZA prava djece uz odobrenje i finansijsku podršku Ministarstva prosvjete i kulture Republike Srpske.
Naravno, krenuo sam pažljivo i s razumijevanjem čitati pomenuti priručnik, a ima se šta pročitati.
Prvo smo pogledali sadržaj i kada ga pročitate biće vam jasno da imate posla sa konzervativnim desničarima čiji je svjetonazor ograničen srpstvom i pravolsavljem.
U ovom dijelu bavićemo se predgovorom, a u nekim drugim tekstovima bavićemo se uvodom, ličnim identitetima, nacionalnom identitetu, čovječnošću na djelu i zaključkom.
Pa da krenemo s Uvodom.
Uvod počinje poglavljem „Međunarodni okvir za suzbijanje nasilja“ tj. obračunom sa Istambulskom konvencijom i liberalnim vrijednostima Evropske unije, ali da budemo još precizniji sa „rodno zasnovanim nasiljem“.
To što je Istambulsku konvenciju do aprila 2024. godine potpisalo 46 država članica Vijeća Evrope (zemlje EU i izvan EU), a 34 zemlje su je ratifikovale, za naše „edukatore“ nije važno. Oni znaju istinu i nepokolebljivo stoje na braniku iste.
Baš njih briga kako se rod definiše u Konvenciji, a definiše se kao “društveno konstruisane uloge, ponašanja, aktivnosti i atribute koje određeno društvo smatra primjerenim za žene i muškarce”. Često rodne uloge, kulturne norme i diskriminišući stereotipi rezultiraju nejednakim odnosima moći između muškaraca i žena, te označavaju žene kao inferiorne u odnosu na muškarce – što može učiniti da nasilje, zastrašivanje i strah budu “prihvatljiviji”.
Šta je ovdje sporno?
Za njih je sporan sam pojam „roda“ jer po njima to ne postoji, već samo pol.
Dobro, priznaju oni da postoje neki psiholozi, koji tvrde da se nekada biološki pol i rodni identitet ne moraju poklapati, ali ko jebe psihologe, to je za njih ideologija i ništa više.
Drugo poglavlje se zove „Nulta stopa tolerancije za nasilje, međunarodni standard ili nešto drugo“ i u njemu se izdvaja jedan rečenica koja je veoma važna „Nulta stopa znači da je svaki oblik nasilja neprihvatljiv, što je opravdano, ali sa druge strane ovaj standard dovodi do konstantnog porasta statistike nasilja, jer je svaki oblik nepoželjnog ponašanja svrstao u kategoriju nasilja.“
Ako sam ih dobro razumio, postoji nasilje koje je prihvatljivo za statistiku i ono koje nije prihvatljivo i da je sistem glup da ne može da razluči šta je nasilje, a šta nije. Da ne pričam da i prosvjetne radnike smatraju debilima, koji „svako nepoželjno ponašanje“ teftere kao nasilje.
Nakon toga ide nova tvrdnja da je društvo zanemarilo ilogu roditelja i potrebu saradnje roditelja i škole. Ne znam gdje njihova djeca idu u školi ili su išla, ali škola u koju idu moja djeca komunicira onoliko koliko smatra da je potrebno s nama kao roditeljima. Još nisam doživio da zovu ministarstvo, policiju ili neku drugu instituciju kada se treba razgovarati o mojoj djeci.
Na kraju ubacuju tu i NVO sektor koji je pričom o nasilju „prodavao“ rodnu ideologiju našoj djeci, a nastavnici i profesori su toliko glupi da to nisu shvatili.
Ali tu su čuvari naše tradicije i identiteta, da ih osvjeste.
Treće poglevlje, autori ovog priručnika, nazvali su „Razlozi nastajanja priručnika „Podsticanje vrlina“ i počinju ga sa konstatacijom da dosadašnji projekti u prevenciji nasilja „nisu ohrabrujuću“, ne navodeći bilo kakve relevantne podatke koji to potkrepljuju. Da bi svoju tezu pokazali tačnom u maniru najgorih tabloida podsjetiće nas da samo u OŠ „Vladislav Ribnikar“, koja je bila dio UNICEF-ovog projekta „Škole bez nasilja“, i desilo se da je baš ta škola iznjedrila najmlađeg masovnog ubicu na svijetu.“
Morate priznati da je jadno.
Ipak, mene je ipak najviše dojmila jedna druga konstatacija koja glasi „S obzirom na trenutnu situaciju u društvu nameće se zaključak da je konstantno pričanje o nasilju, u stvari, promocija nasilja.“
Vidite kako je život jednostavan, ne pričate o nasilju i nestane nasilja. Ne pričate o drogi, nema narkomana, a ako ne pričate o seksu, djeca će nam „nevina“ stupati u brak.
Nije mi jasno kako je kolegica psihološkinja uopšte pristala da sebe potpiše kao autora ovog priručnika, kada je sasvim jasno da se on zasniva na pogrešnim uvjerenjima, netačnim informacijama i prevaziđenim teorijama.
Moramo imati na umu da se priručnici ne prave bezveze i ne bi me začudilo da u narednom periodu ovo uđe u škole.
P.S. U narednom blogu nastavljamo s analizom priručnika.
Preuzeto sa blogger.ba

