Smrtna kazna je skoro iskorijenjen vid sankcionisanja teških
prestupnika, prije svega u miljeu zapadne civilizacije. No, postoje strane
poput SAD, koje je i dan-danas koriste ubistvo kao kaznu, a slično se postupa i
u zemljama arapskog sveta, te u Aziji i Africi.
Strijeljanje, ulivanje otrova u venu, vješanje i električna
stolica svakako su strašni načini kojim se čovjek može usmrtiti (na kraju
krajeva, usmrćivanje samo po sebi nije nešto što valja podržavati), ali nekada
davno postojali su metodi koji su bili kudikamo strahotniji. I suroviji, budući
da su žrtve znale da pate danima prije nego što umru.
1. GAŽENJE SLONOVIMA
Za razliku od konja koji se mogu naučiti da jure u bitku u
kojoj je dreke, krvi i udaranja napretek, ali teško i da gaze po ljudima (konji
uglavnom preskoče čovjeka), slonovi su bili daleko zahvalniji "za
saradnju". Zbog prijemčivosti za dresiranje, bili su čest činilac u vojnim
pohodima u antici, pa ih je i Hanibal upregao kada je prelazio Alpe u napadu na
Rimsku republiku.
Tako su ove velike životinje bile učene da gaze teške
prestupnike i neprijatelje. Pri tome, napomenimo, to su činili lagano, uz
komandu dresera, te je usmrćivanje običavalo da potraje časovima jerbo je slon
umeo postepeno da pojačava pritisak umesto da odjednom zgromi nemoćnog čoveka
ispod.
2. ČETVORENJE ILI ČEREČENJE
Postojalo je više načina da se okrivljeni raskine na četiri
dela. Osuđenik je bio vezivan za spravu preko konopaca koje su dželati ili
upregnute životinje vukle na četiri strane, sve do časa kada snaga tijela nije
bila dovoljna da održi tijelo u cjelini. Drugi način je podrazumijevao odsijecanje
udova, kao što je na primjer postradao Vilijam Volas, škotski narodni junak,
predstavljen u "Hrabrom srcu" Mela Gibsona.
Veoma poznat način raskidanja na komade bio je pomoću konja,
najčešće dva, koji su bili uvezani za prednje i zadnje udove krivca, te su,
vukavši na dvije suprotne strane, donosili smrt. Taj je pristup bio poznat kod
naših predaka u srednjem veku, pa je ušao i u epsku poeziju.
Iz "Ženidbe kralja Vukašina":
"…Uvatiše kuju Vidosavu
Svezaše je konjma za repove
Odbiše ih ispod Pirlitora
Te je konji živu rastrgoše…"
to je kazna surovija. Zato je ovaj vid kazne jedan od najsurovijih. Osuđeni bi
bio zatvoren u malu sobu, zatim bi svi prolazi bili zatvoreni i polagano bi
isti bio predat navali panike, straha, svijesti o neizbježnom koncu, te konačno
uvenuću.
Osim u sobe, ljudi su zatvarani u drvene krletke, tj.
kaveze, a nekad i u male kutije, poput žene sa naslovne slike ovog članka, koja
je na ovaj način kažnjena 1913. u Mongoliji. Nekada bi im bila doturana mala
količina hrane ili koja kaplja vode, taman koliko da se probudi (lažna) nada, a
produži agonija.
Da se ne biste zbunili, ako vam je na pamet pala mlada
Gojkovica iz naše epske pesme "Zidanje Skadra", ona nije kažnjena
zaziđivanjem kao prestupnica. Ne, ona je bila uzidana kao žrtva duhovima koji
su rušili izgrađeno danju. Ta se žrtva, inače, dugo primjenjivala, širom svijeta,
da bi je zamijenilo uziđivanje sjenke tamo neke osobe koja bi, legenda kaže,
poslije nekog vremena preminula zbog nedostatka svoje životne energije.
Staro koliko i ljudska državnost, naticanje na kolac prvi
put je posvjedočeno u Hamurabijevom zakoniku, prije 3.800 godina, kada je ova
kazna bila predviđena za ženu koja bi ubila muža zbog drugog muškarca. Ovaj se
vid ubijanja sreće potom u starom Rimu, a, npr, u 17. i 18. vijeku tako su kažnjavani
izdajnici države i saradnici neprijatelja u ratu, od Švedske do Turske.
U narodnoj svijesti Srba, nabijanje na kolac uvriježeno je
sa sećanjem na osmansku vlast. Prvi Srbin koga je zadesila ova strašna muka bio
je vojvoda Nikola Skobaljić. On je sa svojim stricem pobijedio tursku silu koja
je krenula da osvoji Novo Brdo. Sultan Mehmed Drugi se razbjesnio, preuzeo
vojsku i po zarobljavanju, pogubio pomenutu dvojicu 1454.
Najpoznatiji po nabijanju na kolac bio je Vlad Treći Cepeš
(Drakula) koji je tako kažnjavao sve. Od njemačkih rudara Sasa, preko Ugara,
prosjaka i lopova, nepodobnih boljara (vojskovođa i velikih plemića), do Turaka
koje je više puta prestravio svojim metodom kazne. Jednom je posjekao cijelu
šumu da bi nabijanjem na kolac kaznio zarobljene Turke. Poređao ih je kraj
Dunava, što je sultana Mehmeda Drugog, osvajača Carigrada, Srbije, kasnije i
Bosne, 1462. zgadilo kada je krenuo u kazneni pohod na Vlašku. Mehmed se
okrenuo i vratio nazad u Carigrad.
5. KUVANJE U KOTLU I POLIVANJE VRELOM TEČNOŠĆU
Iako ćete prvo pomisliti na afričke ljudoždere, pogriješićete.
Jer, pod jedan, kanibali tako nešto nikada nisu radili, a, pod dva, sve i da
jesu, svrha nije bila smrtna kazna, već – prehrana.
Ubijanje vrelom tečnošću praksa je stara oko hiljadu godina.
U Aziji su je koristili Mongoli, kada su kažnjavali starešinu pobijeđenog
klana. Slično je bilo u samurajskom Japanu, u 15. i 16. veku. Siki,
etno-religijska zajednica na jugozapadu Indije, pamte stradanje svog junaka
Baija Dajale, koji je tako postradao u 17. veku odbivši da primi islam.
U Evropi polivanje vrelom vodom, katranom, životinjskom mašću
ili olovom bilo je namijenjeno falsifikatorima, kovačima lažnog novca i
prevarantima. Ponekad su ovu strašnu smrt priređivali i počiniocima teških
ubistava, dok je u Engleskoj vrela tečnost uvedena kao metod smrtne kazne za
trovače.
Izvor: srbijadanas.com

