Govoreći konkretno, Rusija nije razmišljala čak ni o prisajedinjenju Krima i osjećala bi se u potpunosti bezbjedno da administracija Džordža Buša mlađeg nije insistirala na ulasku Ukrajine i Gruzije u NATO. Upravo je to isprovociralo cijeli proces.
Na terenu, kako je naveo Migranjan, većinsko rusko stanovništvo Krima, kao i njihovi lideri, u više navrata su tražili da postanu dio Rusije, od onoga momenta kada su Rusija i Ukrajina postale odvojene, nezavisne države. Migranjan je naveo i da je Moskva uporno odbijala te zahtjeve. Razlog je bio to što su u Moskvi Ukrajinu smatrali za prijateljsku i vanblokovsku zemlju. Rusija je odlučila dapreuzme Krim tek kada je sa vlasti u Kijevu državnim udarom svrgnut regularno izabrani predsjednik Viktor Janukovič.
Ukrajina je dugo bila stabilna zemlja pošto su njeni prethodni predsjednici poput Leonida Kravčuka i Leonida Kučme shvatali da vode zemlju koja je sklona raskolu i stoga su sprovodili opreznu politiku, jednako podržavajući kontakte i sa Zapadom i sa Istokom.
Sadašnje radikalno rukovodstvo u Kijevu odreklo se takve politike i, ukoliko nastavi tim putem, potpuno će raskoliti Ukrajinu, opominje Migranjan.
Ako prihvatimo navedenu tezu, postavlja se pitanje ko u stvari želi da mijenja svijet. Vašingtonska administracija i oni koji su do sada prihvatali ulogu SAD kao lidera zapadnog svijeta ili neki drugi igrači koji su, gle čuda, počeli da misle svojom glavom?
Ukrajinska priča samo je jedna žalosna epizoda u pokušaju pojedinih jakih zemalja Evropske unije da se barem djelimično distanciraju od do sada neprikosnovenog prekoatlantskog gazde. Njemačka, Francuska, Italija shvatile su da im je budućnost, voljno ili nevoljno, više vezana za tlo na kojem postoje, a to je evropski kontinent, zajedno sa njegovom najvećom članicom – Rusijom, nego za Ameriku.
Ovo saznanje zaboljelo je mnoge u Vašingtonu i odlučili su da spriječe, ili barem uspore, neminovno. Ukrajina sa svojim istorijskim suprotnostima, slično Balkanu iz devedesetih godina, pokazala se kao pogodan poligon za manipulacije.
Upadanjem u američku zamku oličenu u sankcijama Moskvi Evropljani su sebe doveli u situaciju da strepe kako će se dalje stvari razvijati, da li će energenti koje im isporučuje Rusija nastaviti da teku, da li će tržište najveće države na svijetu ostati otvoreno za njihove proizvode. Uznemirenost unosi i otvoreno rusko okretanje ka istoku, ka Kini, Indiji, pa i latinoameričkim zemljama.
Prava politika Vašingtona iskazuje se najočiglednije u onim trenucima kada Moskva i Kijev krenu u konkretne razgovore o smirivanju situacije u građanskim ratom načetoj Ukrajini. Obamina administracija odmah uskače sa novim zahtjevima Moskvi i prisiljavanjem evropskih partnera da pojačaju sankcije koje njima samima nanose više štete nego Rusiji.
Druga linija vodi ka Bliskom istoku i borbi protiv terorista. Istih onih koje je američka CIA, kako se nedavno čulo na Generalnoj skupštini Ujedinjenih nacija, još 2012. obučavala u Jordanu za borbu protiv legalne sirijske vlasti. U toj „borbi protiv terorista” Amerikanci su spremni da bombama iz vazduha satru i prevrnu svaki kamen i svako živo biće na zemlji. Ali za direktan obračun potrebni su im tuđi vojnici. Teško je i zamisliti kakve reakcije bi izazvalo eventualno vraćanje američkih vojnika kućama u mrtvačkim sanducima, kao nekada iz Vijetnama. Za takvu sudbinu pogodniji su Kurdi ili Turci, naravno uz saradnju Evropljana.
Na pomenutom zasjedanju Generalne skupštine, američki predsjednik Barak Obama je kao glavne bezbjednosne probleme današnjice naveo terorizam i „invaziju Rusije na Ukrajinu”.
Pol Krejg, američki politikolog i ekonomista, ocijenio je Obamine riječi kao „najapsurdnije koje je čuo u svom životu”. „Pred licem cijelog svijeta on (Obama) je govorio nešto što je, kako je svima jasno, najobičnija – laž.”
Kako navodi češki portal „Autsajder medija”, Obama je samo potvrdio da Vašington svoju spoljnu politiku realizuje u duhu doktrine Pola Volfovica iz 1994, po kojoj su SAD obavezne da se suprotstave svakoj zemlji sposobnoj da se uzdigne na nivo superdržave.Ovo je i jasna poruka Evropi da se pod hitno vrati pod uticaj, tačnije komandu, zapadnog gazde, od kojeg su, kako rekosmo, taman počeli da se udaljavaju. A gazdina se sluša bespogovorno…
Izvor: Politika
