Miroslav Mika Antić, jedan od najpoznatijih srpskih pjesnika, vječiti mokrinski dječak, slikar i reditelj, djeci nije poklanjao pjesme nego su to bila "pisma svakome od vas". Prema njegovim riječima, živio je bar osam života i sve je to mogao zato što je bio novinar, pa je tako novosadskoj poreskoj upravi poklonio pjesmu "Pehar" napisanu na formularu za prijavu poreza.
"Pesnik i novinar Miroslav Antić ni ovog januara, kada se podnose poreske prijave, nije u stanju da izračuna svoje prošlogodišnje prihode. Razlog je Antićeva ‘večita svađa sa računom’, koja se proteže – kako on veli – još iz osnovne škole. Jednostavno, on ne zna koliko su mu bili prihodi u prošloj godini, a tvrdi da su, ipak, bili takvi da bi trebalo da plati porez. Umesto novca, on je novosadskoj opštini, odnosno Novom Sadu, poklonio pesmu ‘Pehar'", pisalo je na prijavi koju je poslao svom gradu.
Skoro pa je nemoguće pronaći osobu koja ne zna bar nekoliko stihova "Plavog čuperka", jedne od Mikinih najpoznatijih pjesama. Ljubitelji poezije pamte ga po stihovima uz koje su generacije odrastale, a upravi Novog Sada pjesma "Pehar" postala je mnogo vrijednija od poreza koji pjesnik nije platio, objavljeno je na sajtu Lagune.
Pehar
Srećno ti, Novi Sade, i dobri i tužni i večni,
prosto ti i mudrom i ludom, i kad te psujem i slavim.
Sa fruškogorskim čelom i mokrim usnama rečnim,
Sa gudalima od krvi i gudalima plavim
tebe, čija mi groblja i ponos i zakletvu kriju
i kroz tambure plaču i zvone, i vrište, i piju,
i žvaću tu crnu zemlju, tu travu, taj beton i stakla,
a duša nikud odavde – nikud se nije pomakla.
Pa sva čuđenja stanu u čudo što ne čudi,
a nisu ni krov, ni krošnja, ni ulice, ni ljudi,
već si ono što tinja po ivicama vida,
u naborima smeha, to tvoje i mlečno i vinsko,
to zaistinsko tvoje što se od zvezda otkida,
u neko podbarsko veče i jutro petrovaradinsko
to divno izmišljeno od ljubavi i htenja,
ta kriška razočarenja i kriška poverenja,
taj sjaj u svetom oku što se i puni i cakli.
A snovi nikud odavde – nikud se nisu pomakli.
Srećno ti i prosto grade! Sunce u čašu natoči!
Živeo! Nasledi od nas i srce i obraz i oči!
Živeo, jer iza nas će još novi i novi doći
i poznaćeš: u njima naša te ljubav dotakla,
i nikud dalje odavde – nikud se nije pomakla.
Izvor: nedeljnik
