Moja mama plače
kad god čuje
tursku pjesmu.
Ne razumije ni riječ.
Plače.
Isplače godinu
unazad i godinu unaprijed.
Kad nastupi suša
ona zapjevuši melodiju
turske pjesme i suze kapaju
ravno u kanale
za navodnjavanje. Bašta zazeleni.
Loza graška se vije, lista, cvjeta.
Ona je pomiluje
kao svoje treće dijete.
I ona je živa. Treba suze
koliko i osmijeh. Treba pjesmu
koliko i tišinu- kaže.
Autorica: Dženedina Mušanović
#FrontalBlogChallenge
Tekst je objavljen u sklopu projekta Frontal Blog Challenge. Više informacija o Frontal Blog Challenge-u možete pronaći direktno na portalu Frontal, ali i na društvenim mrežama prateći zvanični hashtag projekta #FrontalBlogChallenge.
Projekat se realizuje uz podršku Ambasade SAD u BIH.
Povezane vijesti:
Ko je stariji: policajac ili vozač?
Sanjao sam kako sam puška koja ne želi da puca
