kaže francuska poslovica. Živa istina, koja ako je malo dublje analiziramo pokazuje svu beskorisnost savjeta, priča, dokazivanja, primjera, objašnjavanja jednom rječju učenja iz primjera onoga što je starost proživjela tj, iznijela na svojim plećima. Svakodnevica je puna politike, emisija u kojima stranačke vođe ubjeđuju narod kako treba uraditi ovo ili ono, smisliti program, osmisliti puteve do pobjede, biti alternativa ovima na vlasti, a vlast kako da ostane tu gdje jeste vječno. Opozicja duma o tome kako ujediniti mlade “rogove u vreći“ željne vlasti (čak su ovi iz SDS-a izvadili neko veče iz naftalina Ćuzulana da brani SDS, sasvim dobro “ušuškanog” u sarajevskim intelektualnim krugovima), zavarati narod da pomisli da su ovi drugi, dakle opozicija, baš oni pravi i da će njihovi kandidati smisliti, tj. z n a t i da poprave i poboljšaju život naroda u Republici Srpskoj. Da će naći pare, dobiti sredstva dozvati investiture, sarađivati sa svima, lizati du…e ovima iz međunarodne zajednice, dobro prosto jeste, ali izgleda da drugačije ne može, samo da se jednom d e s i promjena, da prepukne ili pravagne alternativa – pa će sve stvari doći na svoje mjesto.
Stari, ovi što su preturili preko glave mnogo čega, opet, misle kako baš iskustvo znači mnogo, kako je ono putokaz da se ne naprave greške, tj. da se s p a s i ono što se spasiti da. Mladi kažu da su oni dinosaurusi tj. hodajući mrtvaci.. Jer mladi, naravno, starima ne vjeruju, čak šta više ima i onih koji se s njima sprdaju, imenujući, sramotno, one koji robijaju, ili su robijali navodeći imena bivših čelnika srpskog naroda, ljudi sa biografijom, blateći i izvrćući ruglu uz njih i borce VRS, koji su zapravo u “zle dane i godine ratne“ bili tu, nisu utekli, nisu podvili rep – kao mnogi drugi – nego su ostali. Ima se nekima i šta zamjeriti, to je istina, ali i tu bi trebalo imati elmentarnu granicu dobrog ukusa i poštovanja, ako ništa onda žrtava koje su mnogi podnijeli, a jesu. Nisu svi kriminalci i lopovi. Želim samo uporediti, istaći, pitati: Nađite igdje, ali igdje pogrdnu riječ za bilo kojeg bošnjačkog ili hrvatskog vođu iz perioda rata – na način kako to čine neki naši polupismeni, gnjevni autori blogova, koji lupetaju i izmišljaju priče bez smisla, bez humora, sarkastične, maliciozne – pa se sprdaju sa onim što ne bi trebalo. Da ne izgiboše i stari i mladi, jednako, da ne udari onaj Krajišnikov čekić u NAŠOJ SKUPŠTINI, udarao bi čekić po glavama….. dobro, da ne idem dalje u priču – u ratu koji, naravno, nije trebao nikome, ali koji jeste n e k o izazvao namjerno – pitanje je šta bi bilo – da je bilo.
Evo i primjera danas: Nesrećni Pučdemon katalonski, kome Belgija već nudi azil, mada se njegova sudbina još nije riješila – ili će biti narodni heroj ako prevagne nezavisna Katalonija, ili će bitu suđen kao izdajnik i razbijač suverene države – ako prevagne velika jedinstvena Španija i osude ga baš oni, koje je poveo, dakle oni koji su ga u to gurnuli. Danas milioni ljudi traže zajedničku Španiju. Do juče su milioni bili za nezavisnost. Postavlja se pitanje, šta jeste istina o Španiji i zašto bi onaj mladi, čupavi političar sam, onako bez veze, udario na monarhiju ?!
Stoga blaćenje bivših vođa Republike Srpske, bez obzira da li ih neko cijeni voli, ili im bilo šta zamjera – neka bude tema onih koji bi ih najradije vidjeli razapete na krstu, bez suđenja – tu se nažalost ne moramo zavaravati.
Dosta o politici.
Želim ovom prilikom da se osvrnem da predivan tekst profesora Puhala “Milenijumski ciljevi jednog oca”, tekst koji bih voljela da sam ja napisala mojim unukama, tekst kakav odavno nisam čitala, pun ljudske topline, očinske ljubavi i mudrosti i nade da će njegova curica znati da se suoči da budućim životom žene, koji neće biti lagan, i najvećem broju žena nije lagan, i on kao otac to zna. Ali, on njoj obećava (što i treba pravi roditelj) da će o n biti njena sigurna kuća, njena podrška i snaga – ako, ipak, sve ne bude onako kako on želi i kako obećava da će je naučiti. Jer, ako ne ode odavde negdje gdje postoje pravila, ako se ne vine preko granica običnog – ne odleti iz prostora u kojem vlada pravo jačeg, a ne zakona – molićemo se Bogu svi zajedno da nam djeca i unuci budu normalni. I ništa više.
Hvala profesore za ovaj tekst.
