Frontal Blog Challenge

Kad internet sudi

Kraj novembra je bio uzbudljiv mjesec za sve narode i narodnosti kako u Bosni i Hercegovini, tako i u regionu.

Izricanje prvostepene presude generalu Mladiću i sedam dana kasnije drugostepene Prliću i ostalim pred Haškim tribunalom bili su idealni za podizanje tenzija, likovanja, nacionalne histerije, skupljanje dnevno-političkih poena i, naravno, da internet zajednica donese svoj konačni sud. U čemu, naravno, vodeći se dvostrukim, trostrukim, petorostrukim aršinima, nije ni mogla uspjeti. Jer, svi su složni samo u jednom - sud valja ako oslobađa naše, ne valja ako ih osuđuje, odličan kad osudi one druge i tako redom. 

Međutim, presude tog suda nisu ono čime bih se sada bavila, nego o presudama internet zajednice. Tokom burnih zadnjih dana novembra, trudila sam se što manje da komentarišem sva dešavanja oko presuda. Čak i da čitam. Pogledala sam profile par ljudi koje volim, nekoliko s kojima nisam toliko bliska, ali ih poštujem i bila zadovoljna. Nisu podlegli opštoj histeriji. Niti sam to sebi dozvolila. Posebno, jer sam osude internet osoba, za mene bez lica, bez imena, doživjela više puta, nekada ni kriva ni dužna, nekada zbog ličnih izbora. U koje, čini se, ima svako pravo da se miješa, jer eto zna uključiti računar i konektovati se na internet. 

„Ćeraćemo se još“, uz opise onoga što bi mi radili, jer sam, eto, rođena sa četničkim genetskim kodom. Pisali su mi tako, davnih dana, u vrijeme hapšenja generala Mladića, neki poznanici iz života i sa interneta. Tada je to u meni izazivalo bijes i druge, ne baš lijepe, emocije. Sada bi moglo izazvati samo jedan block (usput, pošto tada nisam bila laka na blocku, vidim da te iste osobe nisu za nekoliko godina uspjele da se pomjere ni milimetra iz svojih mentalnih kaveza). 

„Nećeš se ti proslaviti na izborima! Družiš se s muslimanima i Hrvatima“, anegdota je koju godinama prepričavamo. 

„K**** izdajnička, jesi li crkla?“, glasio je početak pisma koji sam dobila u facebook inbox od jednog heroja sa prebivalištem u Moskvi, nakon što je opozicija koju podržavam izgubila lokalne izbore 2016. godine. Nastavak nije za jedan pristojan tekst, a sadrži, da se lijepo izrazim, zanimanje za seksualni život, na čijem sam platnom spisku, veličanje velikog Vođe nam i slično. Moram li napomenuti da osobu niti poznajem, niti smo prijatelji na društvenim mrežama, niti smo imali bilo kakvu interakciju, ikada? 

„Sram te bilo, šta ćeš sa tom 'zakrabuljenom'?“, glasilo je jedno od zanimljivijih pitanja nepoznate osobe sa interneta. Odnosilo se na moju prijateljicu koja je pokrivena i eto, po njihovom sudu, poštena pravoslavna Srpkinja sa takvima ne bi smjela disati vazduh u istoj prostoriji, a ne razgovarati, družiti se, zagrliti, smatrati svojom i bliskom. A baš ta ista „zakrabuljena“ (o samoj riječi ne treba previše ni govoriti), kao ni ona druga koja nije pokrivena, ali nema „prihvatljivo“ ime, a pogotovo prezime, nikada me nisu ni na kojoj osnovi uvrijedile. A pripadamo različitim nacionalnim, entitetskim, političkim i ko zna više kojim korpusima. 

Ta, s kojom se poštena pravoslavna Srpkinja ne bi trebala družiti, putovala je satima samo da bi došla da mi čestita rođendan, kratko se vidimo, i onda opet sati vožnje nazad kući. Njima, ja teška na suzama, plakala sam zbog nepravdi koje sam doživljavala od onih sa kojim me veže ta sveta nacionalna, entitetska, pa i politička pripadnost. One su me uz zagrljaj tješile, ali opet trezveno, bez pokušaja da mi uliju lažnu nadu. S njima sam se i smijala do suza stotinu puta. Otkrivale jedni drugima intimne tajne. Razmijenila mišljenja i nismo se uvijek slagale. Ali smo se poštovale. O, da, dobro znaju ko sam, čija sam, kakve stavove imam po većini pitanja i takvu se me izabrali da imaju u životu. I ja njih u svom. A ne slažemo se oko svega. 

Zato, kad god dođe vrijeme da najniži nagoni isplivaju na površinu, kao što je ovaj kraj novembra u BiH, pomislim na one koje zovem svojim ljudima. Da li ih neka moja, u tim momentima vjerovatno brzopleto napisana riječ može povrijediti ili uvrijediti. 

Jer, moji ljudi, generalno svi koje sam pustila u život i osjećam bliskim, a ne samo one koje sam u  primjeru iznad pomenula - tu su, postoje, od krvi su i mesa. I emocija. To je njihovo glavno obilježje, a ne ime, nacionalnost, vjera, političko opredjeljenje. Oni su u Sarajevu, Banjaluci, Istočnom Sarajevu, Prijedoru, Živinicama, Mostaru... I dalje. I svako od nas nosi svoj teret i traumu. Ali njihovi umovi nisu ograničeni. Oni su sve suprotno od onih koje na početku pomenuh,a kojima je najveći domet uključiti računar, konektovati se, vrijeđati i prosipati žuč, a najveći uspjeh broj lajkova na to. 

Moji ljudi nose stvaralačku, a ne rušilačku snagu. Oni vole da vole, a ne da mrze. Oni bi naprijed, nikako nazad. Mišljenja mogu da nam se razlikuju, ali imamo to neko isto osjećanje života. I to je ono što nas je povezalo i veže još uvijek. I ne dam ih za par lajkova od bezličnim i bezimenih osoba sa interneta, ne dam ih po cijenu bilo koje osude, ne dam ih za ni za par jeftinih političkih poena, glasova ili možda uspona koju stepenicu više u društvenoj hijerarhiji. I dok su tu, takvi kakve ih znam i volim, ponosno ću ih prikazati i internet svijetu, pa neka svako sudi po svojim aršinima, nije me briga. Neke prioritete u životu sam uspjela da poredam. 

 

Autor: Anja Petrović

 

#FrontalBlogChallenge

 

Povezane vijesti:

Da li se rađamo zli ili to postanemo?

Moranje

 

 
Twitter
Anketa

Za koga ćete navijati u baražu za Evropsko prvenstvo u fudbalu: BiH ili Ukrajinu?

Rezultati ankete
Blog