Moja mama plače

kad god čuje

tursku pjesmu.

Ne razumije ni riječ.

Plače.

Isplače godinu

unazad i godinu unaprijed.

Kad nastupi suša

ona zapjevuši melodiju

turske pjesme i suze kapaju

ravno u kanale

za navodnjavanje. Bašta zazeleni.

Loza graška se vije, lista, cvjeta.

Ona je pomiluje

kao svoje treće dijete.

I ona je živa. Treba suze

koliko i osmijeh. Treba pjesmu

koliko i tišinu- kaže.

Autorica: Dženedina Mušanović

#FrontalBlogChallenge

Tekst je objavljen u sklopu projekta Frontal Blog Challenge. Više informacija o Frontal Blog Challenge-u možete pronaći direktno na portalu Frontal, ali i na društvenim mrežama prateći zvanični hashtag projekta #FrontalBlogChallenge.

Projekat se realizuje uz podršku Ambasade SAD u BIH.

Povezane vijesti:

Ko je stariji: policajac ili vozač?

Sanjao sam kako sam puška koja ne želi da puca