Peti avgust je podsjećanje i so na nikad zarasle rane Grahova. U danima “Oluje” u ovom mjestu na zapadu BiH, srušen je gotovo svaki objekat, a iz njega je sa svojih ognjišta protjerano oko 8.000 mještana.
U izbjegličkim kolonama tada je bila i grupa ljudi koju smo zatekli pred ruševinom nekadašnje Grahovačke gimnazije. Obilježavajući 50 godina mature, evocirali su uspomene. Baš ta generacija dala je i posljednjeg direktora nekada slavne Gimnazije, Panu Mandića, koji je iz “Oluje” spasao veliki dio svjedočanstava.
Mandić priča da kada je davne 1985. godine postao direktor škole, bilo je 482 učenika, a ratne 1995. tek 274, što dovoljno govori, kako kaže, da su ljudi predosjećali šta će se desiti i da su selili polako iz Grahova.
“Skoro da sam zapamtio gdje je ko sjedio u klupi. I sad kada ih uporedim onda kada su imali 18-19 godina i sada kada su već u trećem dobu kao ja, onda mi je prva asocijacija radost kad ih vidim da su uspjeli u životu i pored sveta što se dešavalo Grahovu”, kaže Stevan Radivojiša, razredni starješina i profesor u penziji.
A Grahovo je, u odnosu na svoju veličinu preživjelo i previše. U nekada, zahvaljujući resursima, razvijenoj opštini s velikim proizvodnim pogodina, prema popisu iz 1991. živjelo je 8.300 stanovnika. Danas, gotovo svaki treći više nije tu. Koliko se malo Srba nakon “Oluje” vratilo u rodni kraj, pokazuje i primjer Stake Arežine, koja je jedina u svom razredu povratnik. Život nekada i život sada, kaže, ne može da se uporedi.
“Ko ima opet malo bolju penziju nekako će proći, ovi što rade nešto će nekako zaraditi, ali inače, nema tu života, ne može se uporediti nikako”, ističe Staka Arežina.
Oni koji su otišli, Grahovo nisu zaboravili. Bar tako pokazuju oni čija je nova adresa u Beogradu. Nakon godina izbjeglištva iz nove matice podrškom najmlađima nastoje pomoći svima. U simbolu Grahova, razrušenom Domu kulture “Gavrilo Princip”, organizovali su prigodan kulturno-umjetnički program povodom završetka sedmodnevne škole srpskog jezika.
“Ovim programom simbolično smo ipak stavili do znanja srpskom narodu da ovdje postoji rađanje, da postoje djeca koja su jedne nevine duše, kojima treba pružiti podršku i dati šansu”, ističe Branko Trivan, predjsenik Udruženja Grahovljana i prijatelja Bosanskog Grahova Beograd.
A najmlađi i jesu najvažniji. Znajući to, hvali se načelnik Grahova Duško Radun, opština je u svrhu stimulacije za oko 100 osnovaca i 30-ak srednjoškolaca odlučila da plati sve izlete i ekskurzije. Uz to, umanjen je i dug od preko tri miliona maraka, peći u ciglani konačno rade, a i sva domaćinstva imaju vodu. Uz projekte u planu, najvažnije je omogućavanje povratka.
“Ljudi bi se vratili, jer je ovdje život dosta jeftiniji ako imate posao. Međutim, niko se nije bavio zapošljavanjem u javna preduzeća, iako je to političko pitanje”, ističe Radun.
Uprkos optimizmu lokalnih vlasti, rodno mjesto Gavrila Principa, činjenica je, spada u red izrazito nerazvijenih. Veliki kontrast u odnosu na prijeratne godine, ako je suditi po interesovanju, Federalne vlasti nemaju namjeru da isprave, kao ni kantonalne. Zato je, jedina tačka u koju je pogled Grahovljana usmjeren, uz Vladu Srbije koja sredstvima pomaže, Vlada Republike Srpske, od koje pomoć s pravom očekuju.
Izvor: glassrpske
