U ponedjeljak, 11.7.2016., navršila se 21 godina od stradanja u Srebrenici. U Bosni i Hercegovini međutim još nije postignut konzensus o tome kako nazvati taj zločin.
Pored podizanja nivoa društvenog i privrednog blagostanja za uspjeh Evropske Unije kao najvećeg mirotvornog projekta u istoriji bilo je od velikog značaja razviti i jedan zajednički narativ koji bi služio kao temelj ujedinjene Evrope. U tom kontekstu je bilo važno da se približe dva stuba EU, Njemačka i Francuska.
Ovim je državama bilo jasno da treba nešto preduzeti kako bi se spriječio novi rat u Evropi. Centralni značaj holokausta, odnosno uništenja evropskih Jevreja, Evropljanima će postati jasan tek osamdesetih odnosno devedesetih godina prošlog vijeka. Od tada se mnogo radi na održavanju sjećanja na taj zločin. S pravom se osuđuje svaka relativizacija i poricanje. Strah je preveliki da bi moglo opet doći do etnički motivisanih masakara.
Propusti poslije Drugog svjetskog rata
U Jugoslaviji je takav proces izostao. Postojao je strah da bi diskusije o zločinima iz Drugog svjetskog rata, na primjer o genocidu nad stotinama hiljada Srba, mogle narušiti „bratstvo i jedinstvo“ među narodima Jugoslavije. Ćutanje, međutim, nije obezbjedilo veću stabilnost, nego se naprotiv završilo poznatim ishodom.
Za razliku od poslijeratne Jugoslavije Bosna i Hercegovina se nakon rata u devedesetim godinama nalazila u boljem položaju, barem teoretski. Prvo, međunarodna zajednica je bila spremna da kadrovski i novčano pomogne u obnovi zemlje. Drugo, međunarodni sudovi su sudili ratnim zločinima na temelju državno-pravnih principa. Na taj način su izbjegnuti montirani sudski procesi i svojevoljne egzekucije ratnih protivnika kao što je to bio slučaj u Titovoj poslijeratnoj Jugoslaviji. Treće, mogućnost otvorenog diskursa pružala je priliku da se ratne strahote društveno razrade. Riječ je, znači o receptu koji je pomogao Evropi. Zašto je taj poželjan efekat izostao u Bosni i Hercegovini?
Širok prostor za raspravu
Razlika je u tome što je u Evropi bar prećutno bilo jasno ko je snosio glavnu odgovornost za Drugi svjetski rat – Njemačka. Što se tiče Bosne i Hercegovine mnogi nastoje da Srbija i Srbi preuzmu sličnu ulogu kao Nijemci i da se u skladu sa tim i ponašaju. Srbi se, međutim, tome protive, djelomično sa pravom. Istorija međuetničkih sukoba i raspad Jugoslavije su, naime, previše zapleteni. Za razliku od Drugog svjetskog rata u slučaju jugoslovenskih ratova ostaje previše prostora za raspravu. Jesu li referendumi za nezavisnost u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini bili u skladu sa ustavom ili ne? Je li bilo agresije Srbije na Bosnu i Hercegovinu ili se radilo o građanskom ratu među Srbima, Bošnjacima i Hrvatima koji su živjeli u Bosni i Hercegovini?
Najintenzivnije i po logici stvari najemotivnije rasprave vode se oko toga da li se u Srebrenici desio genocid. Bošnajci masakr nad 8000 muškaraca i dječaka smatraju genocidom. Što naravno ne iznenađuje. Na osnovu presuda koje je donio Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju i Međunarodni sud pravde većina ljudi na Zapadu dijele to mišljenje. Svako odstupanje se najstrožije osuđuje, kao i u slučaju poricanja holokausta.
Zašto se genocid poriče
Nezavisno od etičkih i moralnih promišljanja, može se reći da bi za srpsko rukovodstvu priznanje genocida u Srebrenici donijelo političku korist. Imidž bad boy-a bi se ublažio, a međunarodni ugled bi porastao. Većina Srba se, međutim, uporno protivi tome da srebrenički masakr nazove genocidom, što će vjerovatno još potrajati. Što se tiče motiva možemo samo da spekulišemo. Vjerovatno ne žele biti stavljeni u isti koš s Nijemcima koji su ubili 6 miliona Jevreja ili s Turcima koji se smatraju odgovornim za smrt 1,5 miliona Jermena.
Dodatno treba reći da Srbi nisu jedini koji negiraju genocidni karakter srebreničkog masakra: tu su takođe i Efraim Zurof, direktor Centra Simon Vizental, Kristof Flige, sudija u Haškom sudu i prof. Vilijam Šabas, međunarodno priznati stručnjak za genocid.
Bezosjećajne rasprave
Postoji još jedna razlika u odnosu na poricanja holokausta: u slučaju Srebrenice niko (više) ne poriče broj stradalih, dok poricitelji holokausta upravo to rade. Tvrdnja da neko ko je ubijen nije bio žrtva je ono što najviše boli one koji su izgubili svoje najmilije. Rasprava o nazivu ne pomažu nikome. Vjerovatno zvuči cinično, ali se i presudama Haškog suda smije proturiječiti. Demokratije moraju biti u stanju da izdrže takve rasprave.
Slično diskusiji o genocidu nad Srbima u Drugom svjetskom ratu, u čijem je centru i dalje rasprava o broju stradalih, a ne odavanje pošte žrtvama i pouka da se tako nešto nikada više ne smije desiti, i u slučaju Srebrenica prijeti daljnje trajanje bezosjećajnih rasprava oko naziva tog zločina. Pomirenje funkcioniše drugačije.
Autor: Nedeljko Savić
