Ponedjeljak, 25. septembar 2017.

Cara Dara

Da li je moguće željeti promjenu u društvu a ne biti politički aktivan?

Stvarno. Da li je tako? Da li je moguće uviđati greške sistema i ostati samo tamo, na sigurnom, u svom ćošetu upirući prstom?

Kako god razmislim, evo, naprimjer, i pisanje bloga u najbanalnijem ali vrlo slikovitom primjeru kao što je Slučaj “ljulja” je neka vrsta političkog aktivizma. Ako ćemo svesti ili uzdignuti stvari na najopštiji nivo – bilo kakvo djelovanje u okviru lokalne zajednice je politički aktivizam.

Naravno, to je minimalni aktivizam koji neće donijeti promjenu osim ako nemate više istomišljenika i istomišljenica koji bi dali snagu vašem uvjerenju i ideji. I tu onda dolazim(o) pred zid – politička stranka. Jer šta je drugo politička stranka nego to, najgrublje rečeno, istomišljenici koji hoće promjene?

U zadnje vrijeme, tj. kako se lagano zahuktava predizborna priča, sve me više kopka misao zašto nisam u političkoj stranci. Slušam ih, gledam ih, stidim se i crvenim. Ništa gora ne bih bila od njih. Bolja čak. Ali mi smo odabrali ove ljude, uglavnom priškolovane, prišlepane i neotesane. Ono malo inteligencije što se skupila po ćoškovima politike gleda da prođe što bezbolnije jer su očigledno odustali od ideala, a o akciji da ne pričamo. Ima ih koji su potpuno odustali pa laju i reže rezignirani i izolovani. Opet bačena energija.

I onda, gledajući to sve – pitam se zašto ne krenem od sebe? Zašto ja nešto ne učinim kad bih toliko stvari drugačije? Bar ovdje nije teško izgledati pametan.

Sviđa mi se biti na sigurnom, neutralnom tlu moje tastature, svakodnevnice, dok kotrlja kako kotrlja.

Pretpostavljam i da mi se previše  sviđa ideja slobode. Ona mi daje prostor da nesmetano budem kritična bez osjećaja pripadnosti ikom.

Opet, kakva koristi od dobrog osjećaja nakon argumentovane kritike kad od nje nikakve vajde? Ipak, birajući slobodu takve vrste, zar ne biram odricanje odgovornosti?A to je baš ono što mi najviše smeta kod političara – odbacivanje odgovornosti. Lelujanje na vjetru. Dakle, po tom pitanju, nisam ništa bolja od njih.

Dalje, ako hoću promjenu u sistemu, moram sistemski djelovati a to priznaćete, neću moći bez grupe istomišljenika.  I sad, kad bih i prevagnula, kad bih odlučila da “prodam dušu đavolu” i upustim se u tu igranku, jer ja to sigurno ne bih radila samo članstva radi, već bih stvarno htjela da radim, kome pokloniti povjerenje? Koja to stranka nije ogrezla u jagnjetinu i nečast? I kako to da provjerim?  Najmasovnije su sigurno najokorjelije. Statuti mnogih stranaka liče jedni na druge…ili su isti…ili na kraju, uopšte nisu bitni. Ljudi su ti koji mijenjaju i načela i uvjerenja. Statuti su nepromjenjeni. Ljudi mijenjaju svoja načela i koalicije u  zavisnosti od ličnih interesa.

Ne vidim izlaz osim da osnujem svoju stranku a za to trenutno nemam energije, da se ne lažemo.

Zaključak je, polazeći samo od sopstvenog razmišljanja  kao referentnog sistema da promjene neće biti, osim na gore.  Uz najveći mogući optimizam – crno nam se piše. Prva ja ne znam šta bih, ne znam kud bih i odlučujem da zbog tog stojim u mjestu dok drugi, po tom mom istom mišljenju, ne zaslužuju da budu tamo gdje jesu. Ti drugi me presreću blindiranim vozilima pod pratnjom plaćenim od mojih para, bezobrazno presjecajući (loš) put. Ti drugi su na pijedestalu skovanom od privatnih veza i usluga, gaze narod i ruše državu nastalu u krvi.

Zbog toga, što biram “slobodu”, što ništa ne radim, nisam bolja od njih. Možda sam čak i gora jer sam toga svjesna. Zbog toga što znam još mnoge poput mene, zaključujem da smo zaslužili ovo sve. Bitno je da nismo u stranci i da mislimo da su nam zbog tog ruke čiste. Kakve budale.

Komentari
Blog