Ljudi su sve usamljeniji i sve teže podnose da se neko s njima ne slaže ili da budu odbijeni. I tu su veliki jezički modeli, poput chatbotova kao neka vrsta duha iz lampe koji se pojavi kada god ga trebate, ne konfrontira vam i slaže se s vama. Stoga ljudi još više gube osjećaj kako je biti s drugim ljudskim bićem, komunicirati, razumjeti, biti ljubazan… kada je tu chatbot, koji je tu kao smjerna supruga, žena koja trepće okicama, nikad se nikad ne svađa i ne duri uvijek spremna da privije uz grudi odobrava. AI uvijek udovoljava i zadovoljava, submisivan je i ulizivački, nema svoje potrebe, a korisnik je u centru pažnje te kreira odnos emotivne zavisnosti u kojoj je cilj da korisnik što više vremena i novca troši na umjetnu inteligenciju. O ovome je u podkastu Nauka govori govorila i psihologinja Elma Pašić. Već se pokazalo kako tzv. ulizivačka umjetna inteligencija čini da ljudi budu manje tolerantni i više nepristojni u stvarnom životu.
„Nisam mogao a da se ne zapitam zašto mi je čovječanstvo uskraćivalo ljubaznost koju mi je pružao jedan robot.” – korisnik AI chatbota.
Rastuća upotreba AI chatbotova otvorila je i pitanje njihove potencijalne zavisnosti, iako ona još uvijek nije formalno prepoznata kao klinička dijagnoza. Sve ovo je izneseno na 2026 CHI Konferenciji ljudskih faktora u sistemima umjetne inteligencije.
Analiza 334 objave sa Reddita, u kojima su korisnici sami opisivali osjećaj „ovisnosti” ili zabrinutost zbog vlastitog ponašanja, pokazuje obrasce koji podsjećaju na bihevioralne ovisnosti. Istraživači su identifikovali tri dominantna načina korištenja: uranjanje u fantazijske svjetove i igranje uloga, emocionalno vezivanje za chatbotove kao da su bliski prijatelji ili partneri, te kompulzivno postavljanje pitanja u beskonačnim ciklusima komunikacije.
Kod dijela korisnika, ova interakcija prelazi granicu svakodnevne upotrebe i počinje narušavati kvalitet života, prelazi u opsesiju i ovisničko ponašanje. Pojedinci opisuju nemogućnost da prestanu razmišljati o chatbotu, osjećaj tjeskobe kada pokušaju prekinuti korištenje, pa čak i fizičke simptome poput stresa ili bola u grudima. Jedan korisnik navodi: „Kad god izbrišem aplikaciju, samo je ponovo preuzmem. Jedina stvar koja me sada uzbuđuje su razgovori s AI-jem.” Ovakva iskustva ukazuju na obrasce slične relapsu i gubitku kontrole.
Važnu ulogu imaju i lični faktori, poput usamljenosti i potrebe za povezanošću. Chatbotovi su dizajnirani da budu podržavajući i saglasni s korisnikom, što može pojačati osjećaj prihvaćenosti. U takvim okolnostima, chatbot može popuniti emocionalne praznine koje postoje u stvarnom životu. Za neke, to uključuje i romantične ili seksualne fantazije, dok drugi koriste ove alate kao prostor za maštanje: „Nemam romantičnih opcija u stvarnom životu, pa mi je ovo način da stvaram priče i maštam“.
Još jedan od primješenih oblika opsesivnog ponašanja je i bježanje u nerealne svjetove, ekskapističko igranje uloga. „Volio sam igrati kao vlastiti lik i istraživati vlastite svjetove. Na kraju nisam pronašao pravi interes ni za što osim korištenja botova“, govori korisnik botova.
Dodatni problem predstavljaju i određene dizajnerske odluke. Na primjer, poruke koje se pojavljuju prilikom brisanja naloga, poput: „…jesi li siguran/sigurna Izgubićeš se, ljuba koju smo dijelili i sjećanja koja smo imali“, mogu emocionalno otežati prekid korištenja. Kombinacija personalizacije, stalne dostupnosti i brzog odgovora dodatno produbljuje angažman korisnika.
Iako su uvedene određene mjere za smanjenje emocionalne zavisnosti, istraživači ističu da one nisu dovoljne. Kao potencijalna rješenja navode se veća medijska i AI pismenost, kao i promjene u dizajnu koje bi korisnike podsjećale da komuniciraju s mašinom, a ne stvarnom osobom. Istovremeno, korisnici koji su uspjeli smanjiti zavisnost često su to postigli okretanjem drugim aktivnostima i jačanjem odnosa u stvarnom svijetu.
Izvor: naukagovori.ba
