Nije bitno koja je godišnjica pobjede. Bitno je da je za pobjedu nad nacizmom i fašizmom 1945. godine krvlju dvadeset i sedam miliona poginulih Rusa zaslužna Rusija. Nova Evropa (EU), predvođena svojim mladim vođama, uglavnom nacističkim potomcima, međusobno zaljubljenim (ljube se svaki put kad se vide, svi sa svima, kako u svom životu nisam vidjela nikada i nigdje, a dugo već gledam susrete političara, da ne kažem koliko godina…), ovo ljubljenje je neka vrsta inicijacije. Ova evropska ljubav duboka je i strasna, posebno u mržnji prema Rusiji.
Isključivanje pobjedničke Crvene armije iz istorije i sjećanja na kapitulaciju Njemačke i njenih saveznika neshvatljivo je. A sada i jedan mali glumac, zapravo klovn, koji je umislio da je vojnik, vođa ili vojni strateg, mislim na Zelenskog, dobio je ulogu glasnika iz antičkih drama, tj. onoga koji najavljuje ili pobjedu ili poraz, pa Rusiji i Moskvi „odobrava“ Paradu pobjede, ali preporučuje stranim državnicima da ne putuju u Moskvu na proslavu, jer će on da uradi ovo ili ono…
Ukrajina prijeti da će ona da napadne Rusiju, što su do sada radili kao obični teroristi, a danas tuku dronovima koje su im dali simpatizeri nacista i cionista širom svijeta, terminale nafte duboko u ruskoj teritoriji. Da li se radi o „fašističkom revanšu“, kako reče poštovani novinar Bilbija? Znamo da bi, da nema pomoći u oružju i milijardama NATO-a, američkim i evropskim, ta groteskna figura maloga vođe bila slomljena davno, bez ikakvog žaljenja njega samog, malog prebogatog klovna, što mu ginu generacije mladih — njemu pogibija i posljednjeg Ukrajinca ne znači ništa. Ja lično ne mogu da vjerujem da ga nije bilo moguće skloniti sa scene evo već četiri godine, imajući u vidu da je to iranskim vođama učinio Tramp — kao da se radi o glinenim golubovima!
Ko bi bio taj mali klovn da iza njega ne stoji povampireni nacizam i revizija istorije? Kad bi on (sa sve nordijskim „državetinama“, čuvenom francuskom (višijevskom) silom, povampirenim nacizmom Njemačke, pa Merc koji diže iz pepela kukaste krstove i prijeti Rusima, sa Poljacima koji već godinama ginu po ratištima Ukrajine obučeni u ukrajinske uniforme, sa engleskim obavještajcima i satelitima itd.) mogao da prijeti moćnoj, na bitke navikloj Rusiji, da li bi se usudio da izgovori to što je rekao — da iz njega ne govori zlo koje je rezidentno vijekovima, koje kao i ubitačna mržnja prema Rusiji i svemu što je pravoslavno (a sada se čini i islamsko), dolazi iz one zemlje kojoj smo se divili, koju smo smatrali simbolom demokratije i ljudskih sloboda, a koja danas pokazuje svoje pravo lice, lice hegemona koji se posljednjim trzajima bori za dominaciju nad svijetom koga znamo…
Dolaskom naizgled konfuznog, ali po mnogo čemu nikako novog i drugačijeg vođe Amerike, koji je obećavao jedno, a radi potpuno drugo, govoreći da će napraviti Ameriku velikom opet, sada pokazuje da će to uraditi tako što će zapaliti svijet, te postaje jasno u kom smjeru ide ovaj naš nesretni globalni brod. Napadom na Iran Tramp udara krvavi pečat na svjetski, mada krhki mir, vođen stravičnom mržnjom jednog naroda prema drugom (znamo ko protiv koga i obratno) — mimo logike prošloj i već doživljenoj tragediji svoga naroda (mislim na reputaciju i svjetsku empatiju prema Jevrejima), naroda koji je sam pretrpio nezamislivo uništenje i strašan genocid.
Pri tome ja nikako ne glorifikujem iranski režim, mada je to autentičan režim jednog naroda koji je stara civilizacija, a većina Amerikanaca nema pojma šta je čovječanstvo naslijedilo iz drevne Persije, čak jasno ne zna geografski položaj Irana. Ja se iskreno divim hrabrosti iranskog naroda da se suprotstavi sili koja prijeti da će ga sravniti sa zemljom!
Jedan od vođa neke baltičke zemlje rekao je neki dan da oni (valjda misli na one što se strastveno ljube kad se sastanu u Briselu ili negdje drugo) ne smiju dozvoliti da Rusija pobijedi, dakle jedna mala nordijska država umišlja da ona neće nešto dozvoliti… To je kao kad kukavica stane uz hrabrog čovjeka pa pomisli da je i sama hrabra!
Valjda je Rusija do sada shvatila da ne bije bitku sa svojom slovenskom braćom, jer „braća“ mrze Ruse isto toliko koliko ih mrze nacisti i fašisti, jer tamo zapadno od Dnjepra nema braće, ima preumljenih, prodatih duša i onih koji su zaboravili Banderu i krvave noževe tog ubice.
Možda Rusija svoju muku i dalje obzirno važe na kantaru nečega što je bratsko i emotivno — iako mislim da je to vrijeme prošlo. Jer, da nije tako, ta bi braća spasavala, a ne rušila svoje ruske pravoslavne crkve, ne bi pljuvala po svecima, ne bi izvodila bahanalije po oltarima — sramotno i bezbožnički prodavala ikone — što može samo onaj ko više nije ništa i ko je izgubio sebe u blatu samoizdaje. A evo, kako čujem, klovn se nada da će uvesti svoju zemlju u EU, i vjerovatno i hoće.
Pa u EU su ušle i neke zemlje baš zbog svoje odanosti nacistima i to im je bio glavni „klaster“ u čitavoj priči!
Podsjetiću na neko davno doba ruske ofanzive u oslobađanju istočnog dijela zemlje od fašista, negdje na obali Volge, u zemlju ukopan jedan štab (ispred je nacistička rumunska jedinica!), gdje jedan ruski oficir u kazan gdje se kuva neka splačina od čorbe stavlja svoj kožni kaiš. Da čorba miriši na meso!
Neko će reći da je to davna prošlost i da ja, koja sam studirala engleski i njemački jezik, dakle cijeli život bila upućena na zapadni way of life, njihovu književnost i dostignuća, poštovala zemlje zapadnog svijeta — imam emociju prema Rusiji. Imam, iako znam i za prošlost koja nije bila bez tamnih tačaka u našoj poslijeratnoj situaciji. Ali znam da junačka prošlost ostaje zapisana u genima naroda pobjednika, a mržnja i zlo kola venama gubitnika i povampirenih ubica.
Patriotizam i hrabrost kola u venama onih koji znaju da je u bici za opstanak jedina mogućnost odbrana ili smrt. (Junaci sa Košara, recimo). Nema te sile (mada danas stvari izgledaju drugačije i mnogi gube vjeru u ovo što ističem) koja će ugušiti rusku snagu u odbrani zemlje — a kako reče Putin, naravno, ako još tako misli — ako nema Rusije, šta će nam svijet!
Uglavnom, pravi odgovor Rusije bi morao da dođe vrlo brzo. Ili ga neće biti na način kako je onaj dio svijeta, koji Rusiju poštuje, očekivao zbog njenih vrhunskih rezultata u nauci, književnosti, nauci, medicini i konačno vojne sile itd., naroda koji je stariji, kulturniji i obrazovaniji od američkog. Jer Amerikanci uvoze intelektualce, naučnike, matematičare, astrofizičare, ljekare, regrutuju ih još kao gimnazijalce iz zemalja kao što su, recimo, Indija, Kina itd., uvode ih u svoj svijet, te su oni zapravo naučna baza najveće svjetske sile. To znamo.
Nije lako kad se protiv Rusije bori cijeli zapadni svijet, čitaj cijeli NATO, ostrašćen, zaveden, mrziteljski, antipravoslavni, odlučan da zatre jedan veliki narod i otme ono što mu pripada. Mislim da se to neće dogoditi, jer Rusija zna da vodi bitku svih bitaka — nema popravnog ispita iza ove bitke. Svaki sporazum o miru koji se potpiše biće laž i prevara, dakle samo do prve prilike. U pamet se, Rusi — nema vjere u onoga ko, kad sjedi za stolom i pregovara s vama o miru, najradije bi vas gledao kao meso na stolu…
Satanistima i pedofilima se to uopšte ne gadi. Naprotiv.
Radmila Trbojević
