Petak, 01. juli 2016.

Srđan Puhalo

Pismo Branku Ćopiću

Dragi Branko,

Ja ću na ti jer se znamo od „Ježeve kućice“ do „Gluvog baruta“.

Evo da ti javim da ćeš biti na Sajmu knjige u Beogradu, da budem precizniji, povodom 100 godina od tvog rođenja štand Republike Srpske biće ukrašen tvojim fotografijama, a mjesto za promociju knjiga zvaće „Bašta šljezove boje“ i sve to isključivo u ćirilici.

Pitaš se šta je Republika Srpska.

Branko, to ti je entitet. Znam da ne razumiješ tu riječ, ali teško je to tebi i tvojim drugovima objasniti. To se mora doživjeti i preživjeti. Danas nam kažu da je taj entitet vjekovna težnja Srba u Bosni i Hercegovini i mi svi vjerujemo da je to u našim tj. srpskim genima. Postojalo je to i kod tebe, ali mu komunizam nije dao da se ispolji i razvije.

Danas se ti i slični tebi tretiraju kao ljudi sa posebnim potrebama, nazivaju ih jugonostalgičarima i komunjarama.

Republika Srpska ti je dio teritorije u kojem dominiraju Srbi i koji i jeste i nije Bosna i Hercegovina. U stvari, oni su Bosna i Hercegovina kada se dijele pare, kada se džabe putuje po inostranstvu, kada treba da se postane ambasador i kada treba da se primi plata tj. kada imaju koristi od toga, a nije u svim drugim slučajevima. Bošnjaci tj. muslimani su u Federaciji BiH, i to je entitet, a Hrvati ni na nebu ni u Hrvatskoj. Bosanci su u rezervatima.

Tako je to kad Dejton zamijeni ZAVNOBiH.

Teško je tebi moj Branko da razumiješ današnju Bosnu i Hercegovinu, nije to ona zemlja za koju si se borio i koju si oslobađao. Kažu da si ti živio u jednoumlju, a mi već 20 godina živimo u bezumlju. Crni konjanici sa crnim konjima su odavno tu. Ne ispuštaju kose iz ruku. Kose li kose, ne kao 90ih, ali ne prestaju. 

I nikome više nije do priče, moj Branko, svi gledaju kako će se „ugraditi“. Starci su odavno postali teret i državi i djeci, a dječaci su odavno prestali biti zaneseni. Nikoga više iz škola ne izbacuju zbog „naprednih ideja“ kao onomad tebe, razlozi su mnogo banalniji: istukao profesoricu, pokušao zapaliti školu ili silovati drugaricu. Takav je vakat, jebaji ga. Ako hoćeš da se školuješ u Karlovcu, kao ti onomad, treba ti pasoš. Sad je to druga, nezavisna,  država, samo da znaš. U bašti šljezove boje kopaju bageri i kranovi, gradi se šoping-mol. Kažu da bašta nije u skladu sa urbanističkim planom.

U stvari, sve nekako liči na tridesete godine 20. vijeka. Imamo vlast koja podržava kapitaliste i gazde, imamo crkvu koja je uvijek uz gazde i vlast, imamo zavađenu sirotinju, raju prepuštenu samoj sebi, ali imamo i visokog predstavnika. Visoki predstavnik je nešto kao okupator golubijeg srca.

Komunista nemamo, oni su postali socijaldemokrate pa ti vidi kako nam je.

Četnici su, moj Branko, opet pozitivci, džaba si ih razgonio na buljuke po Bosni i Hercegovini, eno im Srbi napravili park u Bileći. Da, da, oni što su ubili Kikića i Gorana Kovačića sad imaju spomen-park. Djeca se fino klackaju i ljuljaju dok nad njima bdiju osvještane vojvode i đenerali. Šta ćeš, moraš shvatiti i roditelje, bolje da im se djeca igraju i u takvom parku, nego da sjede za računarima.

Svi se brinu da djeci ne bude kriva kičma, nema vaze što je savijena.

A što se tiče tvojih prijatelja i drugova Zije Dizdarevića, Ivana Gorana Kovačića i Hasana Kikića,  njih  se danas malo ko sjeća. Za Srbe su muslimani, Hrvati i komunjare, za muslimane Srbi, Hrvati i komunjare, za Hrvate Srbi, muslimani i komunjare. Nikome više ne valjate.  

Druže Branko, samo da znaš, više nisi drug, već gospodin ili brat i na to se moraš navići. Takođe moraš prihvatiti, koliko ti god to teško palo, da nisi najveći jugoslovenski dječji pisac, nisi ni bosanskohercegovački najveći pisac, sad si najveći srpski dječji pisac. Znam da ti je tijesno to odijelo i da te žulja, ali bolje i tako nego da te proglese probosancem.

Nešto kontam,  bolje da si i Srbin nego brend. Biti brend je danas pravo zajebano.

Dobro si to naslutio, moj Branko, stigla je noć, prohladna, sa zvijezdama od leda, kroz koju nas  odvode neznano kud.

Jebi ga, tako je to kad živimo u vrijeme vulgarnog nacionalizma i demokratiji 2.0!

Jah!

Komentari
Blog