Od predizborne kampanje za opšte izbore 2014. do današnjeg dana građani Republike Srpske izloženi su nečemu što bih nevješto okarakterisao kao politički terorizam, bez smrtnih ishoda, ali sa dugoročnim posljedicama po psihičko, ali i fizičko zdravlje populacije koja obitava na ovom trusnom području.
Terorišu nas kriminalci i izdajnici (njihov rječnik, a ne moj). Kratkotrajno primirje postignuto oko potpisivanja zajedničke izjave povodom odluke Ustavnog suda BiH o Danu Republike Srpske nije izdržalo ni do navedenog dana, a ono koje je isposlovala SPC, nije izdržalo ni dan. Dodatnu tenziju je izazvala izjava Predsjednika Dodika koja parafrazirana djeluje kao poziv na borbu do konačnog istrebljenja.
Sa stanovišta prosječnog građanina Republike Srpske, borba do istrebljenja i ne bi bila tako loša, ali dok se oni međusobno istrijebljuju, mi im dođemo kao kolateralna šteta, koja će nastradati prva, a kao što sam na početku naveo, dugoročne posljedice već imamo.
Opozicija je pozvala vlast da odstupi, a vlast istu opoziciju pozvla da odstupi sa pozicija na nivou BiH. Naravno, obje strane su odbile prijedloge suprotstavljenih, plašeći se za očuvanje svojih fotelja, koje i jesu osnovni razlog terorizma. Suština je da nijedna opcija nije spremna preuzeti odgovornost za budućnost Srpske i njenih građana, jer sa odgovornošću ide i rizik gubljenja fotelja i svih legalnih, poluleglnih i ilegalnih privilegija koje uz njih idu, možda obrnutim redom.
Biće mi drago da me jedna strana, ili nekim čudom obje demantuju, preuzmu odgovornost i napuste funkcije, a da im se i birači zapitaju da li nam je vrijeme za neke nove, drugačije politike, jer od ove dvije, teško da ima gorih.
Zato jasno i glasno pitam: Gospodo, ima li (vam) kraja?
