Referendum o Danu Republike Srpske se bliži. Političari iz Federacije ovaj referendum nazivaju i „probnim balonom“ koji kao krajnji cilj ima otcjepljenje Republike Srpske. Milorad Dodik je takođe najavio referendum o otcjepljenju za 2018. godinu, ali hajde da postavimo činjenice na sto i da vidimo da li je ovo, bar za sada, realna opcija.
Prije više od godinu dana pisao sam (uglavnom) o unutrašnjim političko-pravnim preprekama ka otcjepljenju, ali smatram da, pošto je referendum dobio i ogromnu pažnju međunarodne zajednice, trebalo bi da se sagleda i u međunarodnom političko-pravnom kontekstu.
U modernom dobu, države imaju tendenciju snažnog protivljenja secesionizmu, prvenstveno iz sopstvenog interesa i želje za teritorijom. Od Hladnog rata pa naovamo, propali su skoro svi jednostrani secesionistički pokušaji svugdje u svijetu: Kipru, Kongu, Nigeriji i dr. dok je isti trend nastavljen i u posthladnoratovskoj eri. Koliki-toliki izuzetak iz čitave priče je Kosovo, koje je i pored ogromnog lobiranja Sjedinjenih Američkih Država, pa i golemog lobiranja većine zemalja Evropske Unije i cjelokupne međunarodne zajednice, priznato od strane tek nešto više od polovine zemalja svijeta. Jedini svijetli unilateralni secesionistički primjer u postmoderno doba je primjer Bangladeša iz 1945. koji je u UN primljen tek nakon što ga je priznala matična država – Pakistan.
Katastrofalni primjeri unilateralne secesije su i primjeri Abhazije i Južne Osetije, koji i pored podrške i blizine jedne on najsnažijih zemalja svijeta – Rusije, na kraju priznavaju samo Venecuela, Nikaragva i nekoliko ostrva Pacifika (čak ni Bjelorusija koja je tradicionalni ruski saveznik nije to uradila).
Ne postoji ni najmanji tračak nade da SAD i EU ne bi snažno lobirale protiv međunarodnog priznanja RS ukoliko bi došlo do otcjepljenja, ali ne treba imati prevelika očekivanja ni od Rusije. Rusija je, ako ne potpisnik, onda priznavalac svih rezolucija i odluka UN-a koje se odnose na teritorijalni integritet BiH. Pored toga, ruski veto u UN-u koji se tiče Srebrenice uložen je zahvaljujući Beogradu, a ne Republici Srpskoj, jer, kao što znamo, od Beograda se čekalo zeleno svjetlo i Beograd je jedina istinska referentna tačka Moskve na Balkanu. Pored toga, Moskva se kao članica Savjeta za implementaciju mira (PIC) obavezala na bezuslovnu podršku integritetu i suverenitetu BiH.
Bez obzira na sve ovo, čak i kada bi Rusija stala na stranu RS pri pokušaju secesije, to bi dalo veoma slabe rezultate. Ako se na svom graničnom području Rusija nije uspjela izboriti za međunarodno priznanje Abhazije i Južne Osetije, postavlja se pitanje kako bi tek prošla jedna mala zemlja koja je udaljena više hiljada kilometara. U kontekstu ekonomskih sankcija koje se sprovode nad Rusijom, jasno je da zemlja nema ni finansijskih sredstava za lobiranje (podsjećam da su državne rezerve Ruske Federacije u septembru 2014. iznosile 92 milijarde dolara, ove godine su spale na 32, a procjenjuje se da će do kraja sljedeće godine potpuno presušiti). Zašto bi se onda zalagala za secesionizam RS koja nema skoro nikakav uticaj na ekonomiju Rusije?
Predsjednik Republike Srpske polagao je mnoge nade u referendum o otcjepljenju Škotske, misleći da to nudi svojevrsni model i za RS. Međutim, to ne samo da nije slučaj, nego se ne može ni porediti. Ključna stvar škotskog referenduma ogledala se u odluci britanske vlade da dozvoli ovakav referendum. Kao što znamo, to nije slučaj sa BiH i RS.
Kada je riječ o pravnim pravilima, ni ona nam ne idu na ruku. Kada smo pristali na Dejtonskim mirovni ugovor, pristali smo i na nemogućnost secesije ukoliko se sve strane ne slože. Rukovali smo se i počeli da živimo u BiH. Sada nema nazad.
Najrealnija mogućnost za otcjepljenje je rat. Nadam se da su ovi, inače nimalo lucidni političari koji nas vode, ipak toliko samosvjesni da ovakav scenario neće dozvoliti.
