Ja ne mogu ovdje. Tamo gdje uveče
Vrh dalekih brda kao vatra plane,
Ispod crnog Huma gdje Neretva teče;
Tamo gdje me ljube, tamo gdje me vole,
Gdje se moja braća za rod bogu mole;
Tamo gdje sam snivô one zlatne snove,
Tamo moja duša plačući me zove.
Ondje nek me jednom i u grob sahrane.
Ovako glasi poslednja strofa pjesme Alekse Šantića „Ja ne mogu ovdje“ koju je napisao 1902. godine u Ženevi, da bi se potom vratio u Mostar. Mogao je Aleksa Šantić otići da živi bilo gdje, a on se vratio u Hercegovinu i svoj rodni grad.
Otkud ja da pišem o Šantiću, pitate se?
Pa neko veče slušam Dodika kako, po ko zna koji put, u sred Beograda objašnjava da nije Bosanac, bosanski Srbin, već samo Srbin i da mu je Srbija otadžbina, a ne Bosna i Hercegovina.
U redu, možda se on stvarno tako osjeća, ali nikako da shvati da tom svojom pričom počinje da smara i da je glupo što svoje lične frustracije pretvara u politički program, koji je mnoge Srbe iz Republike Srpske pretvorio u slovenačke, austrijske, njemačke Srbe.
Elem, na početku te svoje kuknjave krenu Mile Srbin da citira stihove Alekse Šantića:
„Svuda gdje je srpska duša koja,
tamo je meni otadžbina moja,
moj dom i moje rođeno ognjište.“
Kako je Milorad Dodik uspio ove stihove da poveže isključivo sa Srbijom, meni nije jasno jer u pjesmi „Moja otadžbina“ nigdje se ne spominje Srbija, baš naprotiv Šantić saosjeća sa Srbima koji su u tome trenutku ugnjetavanji, a u tom trenutku to sigurno nisu bili u Srbiji.
Izvještio se Boga mi Dodik u svom nacionalizmu, izvuče nešto iz jednog istorijskog konteksta, ubaci ga u sadašnjost i fascinira vaskoliko neobrazovano srpstvo.
Tako nam je opoganio Ivu Andrića, Petra Kočića, Branka Ćopića, Gavrila Principa, pa je evo na red došao i Aleksa Šantić.
Najebali smo kad Milorad Dodik otkrije stihove Baje Malog Knindže, ali za utjehu i to će biti dokaz da je na kraju svoga političkog puta.
Ali vratimo se Aleksi Šantiću.
Ne zna Dodik, da je Aleksa Šantić bio nesrećno zaljubljen u Hrvaticu, ali valjda zna da je pjesmu „Ostajte ovdje“ napisao potrešen odlaskom komšija muslimana iz Mostara i Hercegovine u Tursku.
Možete li zamisliti Milorada Dodika koji pati zbog toga što bošnjačka djeca u osnovnim školama u Republici Srpskoj ne mogu da uče bosanski jezik ili što se u toj istoj Republici Srpskoj slave i odlikuju ratni zločinci koju su ubijali svoje komšije?
Naravno da ne možete jer Dodikovo srpstvo nije ni nalik srpstvu Alekse Šantića.
Dodikov nacionalizam je agresivan, isključiv, vulgaran i proračunat, a Šantićev rodoljubiv i pun poštovanja za druge i drugačije. Dodik je samo Srbin, a Šantić Srbin, Hercegovac, Mostarac, čovjek.
Da je danas Aleksa Šantić živ, vjerovatno bi za vlasti Republike Srpske bio loš Srbin, jer ne prezire konvertite, a Hrvate vidi kao svoju braću.
Kada je 1924. godine Šantić umro, cijeli Mostar, ne samo Srbi, je tugovao, a kada je pogrebna povorka prolazila pored džamije sa minareta čula se poslednja molitva praštanja.
Za naše milorade dodike to bi bio dokaz da nije bio dobar Srbin i obično arlaukanje.
Danas takve Srbe vlasti u Republici Srpskoj preziru.
Na kraju Milorade Dodiče evo nekoliko Šantićevih stihova koji pokazuju da se ne treba stiditi svoga porijekla:
Od svoje majke ko će naći bolju?!
A majka vaša zemlja vam je ova;
Bacite pogled po kršu i polju,
Svuda su groblja vaših pradjedova.
Preuzeto sa: blogger.ba
