Naivnost jednih i lukavstvo drugih pod motom „Može ljudski“!
I poslije svega ostaju na snazi tri nametnute priče.
„Može ljudski“, dokumentarni film, Al Jazeera Balkans, najavljuju, opisuju, kažu da on „jest trilogija priča o ljudima koji vlastitim primjerom pokazuju da u Bosni i Hercegovini, uprkos svim njenim nelogičnostima, i dalje postoji solidarnost, da je moguć suživot kao i saradnja među ljudima“.
„Ja mislim da mi ovdje imamo neke tri nametnute priče u ovoj državi. Ja sad neću da ulazim u politiku i to, ali to je činjenica. Svako malo dijete zna da imamo tri nametnute priče i svi bi trebali da se ponašamo u skladu svoje priče.
Ja nekako pokušavam da se ne ponašam u skladu samo te priče, razmišljam svojom glavom, a ja, ja kad razmišljam svojom glavom vidim da svaka pojedinačna priča koju sam ja čuo ne može se prepoznati ako čovjek ne kaže svoje ime“, su misli Jankice Janka Samoukovića, izrečene u ovom dokumentarnom filmu.
Čovjek, u istom dokumentarnom filmu, izjavljuje, kaže svoje ime : „Ja sam Amir Omerspahić. Rođen sam u Istočnoj Bosni i Hercegovini. To je opština Han-Pijesak, mjesto Gođenje. Iz logora sam izašao dvadesetdevetog januara devedesetšeste godine.“
Pažljivo sam pogledao cio film i nigdje Amir Omerspahić ne govori iz kog je to logora i čijeg izašao „dvadesetdevetog januara devedesetšeste godine.“, ni kad je u njega ušao!
Lijepo je slušati humanog Jankicu Janka Samoukovića koji u ovom dokumentarnom filmu misli i govori „Ja mislim da je ovo pravi recept, da slušamo pojedinačno i da vjerujemo, da poštujemo ljudska stradanja bez obzira čija su.“, i za njega „To je glavni recept u BiH koji bi bio funkcionalan i uspješan“.
Recept se sastoji po njemu u tome „da smo dobri prijatelji, da razgovaramo, da…ništa drugo. Mi ustvari, ništa drugo ne radimo…Zbog čega? Zato što se razumijemo.“
Dobri prijatelji, koji se razumiju, poštuju ljudska stradanja bez obzira čija su, hodate zajedno, vodaju vas, ugoščuju i počaščuju vjerujete jedni drugima, morate uraditi i nešto više, a to je ukazati na istine o logorima, i tako razbijati „nametnute priče“, ovog putu riječ je o nemetnutoj priči logoraša Amira Omerspahića.
Meni ko pažljivom slušaocu i gledaocu, koji je zainteresovan za istinu i pravdu, i koji se slaže sa stavom Samoukovića „da svaka pojedinačna priča koju sam čuo ne može prepoznati ako čovjek ne kaže svoje ime“, traži, ovo je moj stav, da to „ime“ (Amir Omerspahić) saopšti iz kojeg i čijeg je logora „izašao dvadesetdevetog januara devedesetšeste godine“ i kada je u njega ušao.
Koliko je meni poznato, a postoje i pravosnažna sudska presuda, posljednji koncentracioni logor za Srbe iz Bosne i Hercegovine „Silos“ Tarčin, zatvoren je 27. januara 1996. godine.
Svi drugi logori za sve narode u Bosni i Hercegovini zatvoreni su potpisivanjem Dejtonskog mirovnog sporazuma, 14. decembra 1995. godine.
I na kraju jedno kviz pitanje: U čijem logoru je bio Amir Omerspahić?
- Srpskom
- Hrvatskom
- Bošnjačkom
Prenošenje blogova i tekstova sa portala Frontal dozvoljeno je nakon isteka 48 časova od objave bloga ili uz pismeno odobrenje redakcije (08.02.2024.)
