Bolji primjer od tog je naša svakodnevica. Političarima, koji su zahvaljujući plasmanu svoje političke stranke na izborima, kada je trgovano na čelo kojih ministarstava, odjeljenja i sl. će doći nije ni u jednom trenutku palo na pamet da preispitaju svoje kompetencije, da možda nisu sposobni za upravljanje određenim resorima, da bi možda na tim pozicijama trebalo postaviti ili ostaviti ljude koji posjeduju znanja, sposobnosti, a i dugogodišnje iskustvo, već su alavo i bez promisli zaposjedali fotelje trljajući dlanove ne sluteći da će jednoga dana doći vrijeme kada će se njihova nezajažljivost, sujeta i veličina razbiti o talas nabujale rijeke.
Sada se prebacuje odgovornost s državnog nivoa na lokalne zajednice, one opet prebacuju odgovornost na njih, a mi, građani, na sve njih. Niko od njih ne prihvata odgovornost, niko od njih ne daje ostavku, a i što bi kad će poslije svega ovoga biti potrebno da se donirana sredstva za sanaciju i obnovu poplavljenog područja alociraju na račune politički podobnih građevinskih firmi, a u tome su oni najbolji.
Ja se samo pitam hoćemo li mi građani izvući ikakvu pouku iz ovoga i dozvoliti da nas nečije neznanje, nestručnost i nesposobnost ponovo dovede u situaciju u kojoj se nalazimo? Hoćemo li sutra kad ponovo budemo birali izabrati iste? Ne može jedan doktor medicine, ni uz najbolju namjeru i volju da odbrani grad od poplave, pogotovo ako ga savjetuju dvojica ekonomista. Gdje su inženjeri, građevinci, gdje su nam školovani i sposobni ljudi?
Ja mnogo toga ne znam, ali znam ko zna i nije me sramota da pitam. Zar je ta vlast toliko slatka, samoljublje i sujeta toliko veliko, a interesi toliko lični da se ne može priznati neznanje, izmaći i pružiti prilika onima koji znaju i mogu da nam pomognu?
Piše: Danka Damjanović
