Stigao u „Politiku” komentar na moj tekst „Siriza i Srbiza”. Piše ga ista osoba koja je prije nekoliko mjeseci u „Politici” zdušno podržala polivanje vodom ministra Verbića. Što je gore nego da ga je svojom rukom polila. I sad, kad mene proziva, šta mi valja raditi?
O ministru sam već rekla šta mislim. Ne bih ga polivala – već bih ga smijenila. Zbog zaštite plagijatora i vrijeđanja akademske zajednice tim povodom, samo da podsjetim.
Bolje sam prošla od Verbića: ne treba me polivati vodom. Moj je grijeh u tome što pripadam „akademskoj hegemoniji iliti antinarodnoj dominaciji” i namećem „politiku očaja”. Da skratim, jedino što je u ovom tekstu vrijedno pažnje jesu ove dvije rečenice: „Hoćete da pričamo o alternativi koja nije Siriza? Onda moramo da pričamo o promjeni samih pravila.”
Konačno da čujem pravu stvar! Progovorite jednom, da čujemo šta vi u stvari zastupate. Kako izgledaju ta pravila? Čime vi to prijetite?
E, to ne piše. Piše da Siriza nije „ekstremna ljevica”. Stvarno? Kad bih bila dobronamjerna, protumačila bih to ovako: autorka želi (ali ne ume) da kaže da Siriza tvrdi da je ekstremna levica, ali da to u stvari nije.
Tu bismo se složile. Kao i sve levice u današnjem svetu, i Siriza bi da se okači o kapital. Kapital da radi, a levica da vrši preraspodjelu (tu su najbolji). Ima li toga na planeti Zemlji?
Nema. Čak i u društvima sa najmanjom nejednakošću, u skandinavskim zemljama, manji su porezi na dohodak od kapitala nego na radni dohodak. Zašto? Da kapital ne bi pobjegao, to je barem jasno. Čak i tamo, u stvari, baš tamo – radno zakonodavstvo mnogo je surovije od našeg: posao se veoma lako gubi i niko tamo od toga ne pravi pitanje.
A porezi su ogromni. Već sam pominjala norveški porez od 120 odsto na novi automobil: kupiš jedan – platiš dva i kusur. A taj drugi automobil, uz sve ostale poreze, mahom služi za finansiranje komplementarnih djelatnosti (obrazovanje, zaštita starih i djece) – tako da ljudi u radnom dobu mogu da se posvete svojoj karijeri i da ne misle na druge stvari. Znači, kada glasaju za manju nejednakost i veću sigurnost, Skandinavci glasaju za visoke poreze i lako otpuštanje sa posla.
I ne samo to – ljudi tamo prihvataju svaki posao! Mediji o tome ne izvještavaju, to tamo nije vijest, suviše se često dešava – ali evo vam jedan primjer. Sjajna švedska glumica Šeštin Anderson u svojoj šezdesetoj godini izgubila je angažman u glavnom gradskom pozorištu u Malmeu i sada radi kao kondukterka u vozu! Akademska glumica. Kaže – neće da živi od socijalne pomoći (a mogla bi). Posao kondukterke jednako je dostojanstven i obezbeđuje normalnu egzistenciju – i gde je problem?
Sad ćete mi reći, problem je u tome što ovdje nijedan posao ne obezbeđuje normalnu egzistenciju! Složiću se, naravno: ovdje je jedini unosan posao – članstvo u SNS-u. Pa ako hoćete instant-rješenje, izvolite!
Ako nećete, barem razmislite. Dva su uspešna društvena sistema – liberalni kapitalizam i socijaldemokratija (ali ovakva, sa glumicama – kondukterkama, a ne ona iz somnabulnih priča koje stižu iz Demokratske stranke).
Pa birajte između ova dva. Niski porezi i veća nejednakost – ili visoki porezi i mala nejednakost. Ako hoćete nešto treće, imajte srca pa to napišite. Dok još ima struje i papira, koji će vam kapitalisti proizvesti, isporučiti – i nepravedno naplatiti.
Izvor: Politika
