Čini se da su protekle nedelje bile upravo takve. Prvo je referendum na kojem su Britanci izabrali Brexit donio početak kraja Evropske Unije, barem onakve kakvu smo je do sada znali. Bez sumnje prekretnica u razvoju ideje i prakse ujedinjene Evrope, koja je dugo vremena bila uljuljkana u vjerovanju da je proces ujedinjavanja i proširivanja EU, koji je sa sobom nosio prosperitet i stabilnost irevezibilan. Posebno se brojna pitanja otvaraju o perspektivi daljeg proširenja na Balkanu. Otrežnjenje od šoka Brexita nije se potpuno ni stišalo, kada je pokušaj državnog udara i nakon toga uvođenje otvorene diktature u Turskoj označio kraj još jedne iluzije. Bio je to kraj iluzije da je Turska stabilna demokratija i kao takva pouzdan partner i brana EU i NATO pred potpunim haosom bliskog i srednjeg istoka. Kada se tome doda i gotovo otvoreni rat između turske vlade i kurdskih militanata, situacija postaje još bezizglednija. Posebno je to opasno u kontekstu sporazuma EU sa Turskom o povratku izbjeglica i zatvaranju granica za njihov pohod prema EU u zamjenu za viznu liberalizaciju, novčanu pomoć i otvaranje pregovora o članstvu. Isto tako, nema sumnje da je u izbjegličkoj krizi koja traje mjesecima na vidjelo izbilo staro licemjerno lice Evrope, a vrijednosti na kojima je utemeljena EU su pokazale da ne vrijede više od papira na kojem su sročene. Ipak čak i u otvoreno ogoljenoj i pragmatičnoj političkoj trgovini, EU nema dobre opcije. Ako ispuni obećanja data Turskoj biće suočena s bijesom vlastitog javnog mijenja zbog ukidanja viza i počinjanja pregovora sa zemljom koja je otklizala u otvorenu diktaturu i sistematska kršenja ljudskih prava. Ako pak ne ispuni obećanja, Turska će, kako je već upozorila, jednostavno otvoriti granice za izbjeglice, što će predstavljati potencijalno veliku prijetnju za stabilnost zemalja Balkana uključujući i Grčku, s obzirom na činjenicu da se Mađarska ogradila žicom, a slično je već učinila i Slovenija.
Unutar same EU sve učestaliji i sve brutalniji teroristički napadi nepovratno su promijenili bezbrižnu svakodnevnicu Evropljana i učinili ih skeptičnijim prema procesu proširenja i netrpeljivijim prema drugome i drugačijem, a posebno izbjeglicama. Čini se da pravog odgovora na to ni nema, osim sve jačeg otklona u desno i stvaranja psihoze permanentnog vanrednog stanja.
Potmuli odjeci krupnih događaja na nepredvidivoj jugoistočnoj periferiji Evrope u pravilu nose zloslutnu strepnju impregniranu tragičnom prošlošću. U pravilu nikada velike mijene i globalna prestrojavanja balkanski narodi nisu propuštali da se surovo obračunavaju jedni sa drugima. Narcizmi malih razlika i zaustavljenost balkanskih naroda u razvoju neprestanom vraćanju i recikliranju istih mitskih matrica ponašanja više su nego plodno tlo za eskalaciju međusobne netrpeljivosti.
U iščekivanju u kojem će se pravcu razvijati i rasplitati globalna zbivanja, međusobne razmirice i netrpeljivost izbijaju sve više na površinu. Između Srbije i Hrvatske, Srbije i BiH, unutar same BiH, Kosova, Makedonije i tako redom. Sve to na površinu izbacuje i neofašističke tendencije rehabilitacije fašista i fašističkih ideja iz drugog svjetskog rata, koje na nikad porušenim temeljima šovinizma i ekstremizma iz devedesetih, normalizaciju i pomirenje, čine da izgleda kao pokretna meta.
Uistinu bi ambiciozno bilo od kleptokratskih političkih elita na Balkanu, koje pokazuju sve više neoautoritarnih tendencija, ugledajući se na svoje patrone, očekivati viziju stabilnog, demokratskog i prosperitetnog Balkana i predan rad na njenom ispunjenu. Takva vizija sa sobom nosi, osim potiskivanja uskih grupnih i ličnih interesa, bolne reforme čiji troškovi na naplatu stižu odmah, a pravi efekti zahtjevaju vrijeme da postanu očigledni.
Autor: Srđan Blagovčanin
