Danas su vlasnici
najveće plantaže aronije u BiH i Poljoprivredne zadruge Tatarevich & Sons,
gdje na devet hektara imaju 21.000 sadnica u bihaćkom naselju Mala Gata.
Emin Tatarević je
1994. godine sa svojom porodicom odselio u Amerik, gdje su, kako kaže,
relativno brzo stvorili uslove za lagodan i lijep život. U početku se Emin
bavio logistikom i transportom, iz razloga što u tim oblastima nije bilo
potrebe za dobrim znanjem engleskog jezika. Dvije godine je radio u dvije
firme, nakon čega je kupio svoje prvo transportno vozilo i odlučio osnovati vlastitu
kompaniju.
"U jednom
trenutku naša firma je zapošljavala blizu 100 ljudi. Živjeli smo dosta fino,
ali nažalost moja supruga se razboljela i odlučili smo se vratiti u Bosnu.
Vratili smo se polovinom 2012. godine i čim smo stigli, ja sam se htio nečim
baviti. Ubrzo su za nama stigli i naši sinovi Mirza i Meša zajedno s
porodicama. Nažalost, progres bolesti moje supruge bio je veliki i ona je
preminula prije dvije godine", priča Emin Tatarević.
On kaže da je,
dvije godine prije nego se vratio u Bosnu, u Bihaću u jednoj ulici zapazio da
skoro svaka kuća ima registrovan neki biznis ili firmu.
"Nije mi
bilo jasno da li stvarno ima toliko posla i kome se prodaje to. No, kada sam
došao sljedeće godine, primijetio sam da je veliki broj tih firmi zatvoren ili
se na njihovom mjestu nalaze neke nove. Ja sam se morao nečim baviti kad sam se
vratio, a ugostiteljstvo, zanati i općenito neki mali poslovi me nisu
privlačili. Za sve što sam u životu radio smatrao sam da treba imati
permanentan progres i uvijek mora ići naprijed", govori.
On kaže da mu se
realnim činilo okušati u poljoprivredi ili turizmu, budući da je supruga bila
protiv bilo kakve kafane, kafića i restorana. Tako se odlučio za voćarstvo, tačnije
za jednu u to doba novu i malo poznatu kulturu – aroniju.
"Ova vrsta
poljoprivredne proizvodnje u tom periodu je bila poprilično atraktivna, a
zajedno s jednom firmom uradili smo i marketinško istraživanje tržišta kada je
riječ o aroniji. Nažalost, to istraživanje se pokazalo nerealnim, ne samo za
BiH, već i sve okolne zemlje. Uzgoj aronije danas nije previše rentabilan,
otkup praktično ne postoji", kaže Emin.
Navodi da na
području bivše Jugoslavije, kod svih proizvođača, ne postoji nijedna linija za
preradu aronije.
"Rade se
samo neki sokovi, ali to je sve slabo, jer se to proizvodi da ‘roba’ ne
propadne, a ne radi dobrog i kvalitetnog proizvoda, nadasve brendiranog
proizvoda. Mi pokušavamo brendirati neke poizvode od aronije, međutim to ide
dosta teško. Naše proizvode uglavnom kupuju apotekari, međutim, apoteke u
najvećoj mjeri, ipak, uzimaju sokove, primjerice iz Njemačke. Mi smo, s druge
strane, testirali te sokove, pa smo u njima našli 27 posto vode. A ljudi
gledaju te proizvode jer na njima piše ‘Sok od aronije – bio 100 posto’. Šta
znači to 100 posto", pita se Tatarević.
Ističe da do sada
nisu uspjeli pronaći nijednog klijenta s kojim bi potpisali ugovor o otkupu
veće količine aronije. Uglavnom se radilo o manjim količinama.
"Mi smo od
aronije uradili neke stvari koje još niko drugi nije: kreirali smo primjerice
‘odležano sirće – balzamik’ koje još niko nema. Radili smo i rakiju od aronije
koja je izuzetno kvalitetna i ko god ju je probao nije se požalio. Sok od
aronije nije poput drugih sokova koji se piju zbog žeđi ili degustacije. On se
prodaje kao dijetetski dodatak prehrani, ali je izuzetno zdrav. Maksimalna
upotreba je jedan decilitar dnevno. Vi možete popiti litar ili jedan decilitar,
imat ćete isti efekt. Dakle, nema potrebe da se piju velike količine",
objašnjava.
Porodica
Tatarević od aronije pravi džemove i to one od čiste aronije, kao i u
kombinaciji s crnom ribizlom i borovnicom. Njihovi proizvodi su i matični sok
od aronije, čaj, sirće, rakija i likeri.
"Trenutno
imamo devet hektara zasijane aronije i 21.000 sadnica ili žbunova aronije.
Prošle godine smo proizveli blizu 50 tona aronije, ove godine smo zamislili da
idemo preko 70 tona, ali ne vjerujem da ćemo imati toliko zbog ekstremne suše.
Neki dan smo na plantaži izmjerili 42,7 stepena celzija. S druge strane, u maju
su nam problem pravili kasni mrazovi pa smo čak palili i vatre pored zasada.
Sve je to uzelo svoj danak", kaže Emin Tatarević.
Pored problema s
otkupom i prodajom aronije, kao i ekstremnih vrućina, on ističe i izrazito lošu
poljoprivrednu infrastrukturu, budući da na svom zemljištu nema vode ni struje,
a pristupni put je katastrofalan.
"Generalno,
poljoprivredna politika je loša, a uz to i političari ne rade ništa. Svih ovih
godina, ja još nisam čuo da je, na federalnom ili kantonalnom nivou,
organizovan bilo kakav okrugli sto o problemima u voćarstvu ili razvoju
voćarstva. Samo je neke stvari radio Biotehnički fakultet u Bihaću, svi ostali
veoma slabo ili nikako. Pa čak ni ovih dana kada imamo velike suše, nije se
niko pojavio da objasni poljoprivrednicima kako da se ponašaju, šta da rade,
kako da tretiraju biljke, kada da puštaju vodu, i milion nekih stvari. Za svaki
problem postoji rješenje. Da li je to rješenje bolje ili manje dobro, nije
bitno, uglavnom je kvalitetnije nego ono što mi u neznanju radimo",
dodaje.
Umjesto da se
poljoprivrednom proizvođaču pomogne da izađe iz svega, kako dalje govori, on je
prepušten samom sebi.
"U
Unsko-sanskom kantonu poljoprivreda je čak izabrana za stratešku granu
privređivanja, a nemamo ni najosnovniju infrastrukturu, tipa sistema za
navodnjavanje ili protivgradne zaštite, dok općine ne mogu da riješe divlje
deponije koje se nalaze na svakom ćošku i predstavljaju probleme proizvođačima.
No, riba smrdi od glave, pa odatle stvari i treba početi rješavati",
dodaje.
Ipak, uprkos svim
vjetrenjačama, Emin ističe da će se njegova porodica nastaviti boriti i
pokušati pronaći svoje mjesto na tržištu. Nada se da će država početi raditi
svoj posao kako treba, ali i da će aronija i njeni proizvodi biti prepoznati i
cijenjeni na tržištu.
Izvor: Klix
