Na ovom putu njegova pozorišna trupa izvela je veliki broj predstava, a sam Skrigin uslikao veliki broj interesantnih fotografija.
Prešavši cijeli ovaj prostor tokom četiri godine rata, iskusio je i doživio mnogo toga, ipak najveći utisak na njega ostavila je gostoljubivost Kozarčana.
Prema Kozari su se uputili prugom Banja Luka-Prijedor. Kretali su se uglavnom noću, po magli i nepristupačnom terenu, nastojeći da izbjegnu ustašku zasjedu. Po takvim uslovima zamalo da prilikom prelaska jedne nabujale rječice izgube kompletnu scenografiju i konje za vuču. Ustašku zasjedu ipak nisu uspjeli izbjeći. Bježeći po snijegu i ledu, obasuti rafalima, uspjeli su pobjeći u brda prema Kozari. Tu su stigli do jedne seoske kuće, gdje ih je primila ljubazna domaćica. Evo šta je o tome zabilježio:
„Čula sam pucnjavu i odmah sam znala da ću dobiti goste. Ušli smo u kuću, gdje je domaćica pripremala jelo.Neki naši drugovi pričali su o dramatičnom prelasku pruge. Učtivo je slušala, ali na njemom licu se vidjelo da je sve to često slušala.
Ni Ljubiši, ni meni, nije se spavalo i u razgovoru smo ostali za stolom.
Nakon kratkog vremena ona se pojavi noseći balonče i komad slanine.
‘Evo drugovi pijte, imate i meze. Ovu rakiju sam čuvala za oslobođenje, ali neka…’
Uzeo sam čašu i pogleda a rakija se žuti kao dukat! Stara prepečenica. I ne znam koliko smo dugo sjedili i pili.
Često sam sa Ljubišom i kasnije pričao o toj ‘oslobodilačkoj’ rakiji, najboljoj koju smo u životu popili.“
Ovo nije jedino njegovo sjećanje na gostoljubovost Kozarčana. Nakon kratkog predaha njegova trupa dobila je obavještenje da krene prema Knešpolju. Skrigin se još jednom oduševio Kožarčanima.
„Gostoprimljivi Kozarčani su htjeli da nam što više olakšaju ovu ofanzivu, pa smo dobili i konje za jahanje. Tako sam i ja, prešavši toliki put i toliko ofanziva pješice, prvi put uzjahao konja“
Autor: Marina Ljubičić
Izvor: srbiubih.com
