Sve dok te ne natjera da odeš i glasaš protiv stranke koja te najviše iznervirala svojim bahatim licemjerstvom, decibelima koji ostavljaju trajne posljedice na bubnjiće ušiju i duše,  prostačkim forama i politički korektnim govorima od kojih se prosječni general-premijer Ugande (sa dresom Žorž Vee) prevrće u grobu poput burgije koja nastoji da probuši zemlju do vječitog leda i pingvina. Novitet u ovogodišnjoj la kampanjeli je roj sajber promotera. Lažni profili (pridruženih društvenoj mreži  prije 13 sati) tipa „Rušimo Đuru“, pseudoduhovite stranice „Milojki-šci po turu“ rapidni porast notifikacija – deder lajkuj ovog, dede malo i moga rođu-školskog-komšu onog. Dakle za bijeg od kampanje nije više dovoljna jednomjesečna izolacija, ćebadi na prozorima, pur pjena na vratima, ćelije popunjenih špajiza, ormara i kupatila, već čovjek mora da posti i u svom sajber svijetu, što je kako vrijeme prolazi, sve teže.  Šta će grešan čovjek, uželi se da virne nešto na fejzbuku, možda se neko raznio, neko zabio gol sa 40 metara ili se neka sisa mućka, kad ono klap – „Simu za načenika“, „Zoricu za odbornika“, „Petroniju, Mirka, Slavka za poštenije-kvalitetnije- bolje-sigurnije-hardkor-progresivnije sutra, prekosutra, dođurđevdana“ itd.  Pa nova, najnovija i najkonkretnija snaga Demokratskog Narodnog Otpora (DNO) pa promjene, reforme, pojutarce, trebasjestizasto, zajutarce, horda retuširanih likova koje, ako sve kritički posmatraš, imaš realno dobre šanse da dobiješ nervni slom. I šta raditi onda do 12. Oktobra, do tog veličanstvenog vatrometa, jeftine brlje i trubača kada će oni odahnuti a mi klonuti?

Prva četvrtina, mlad mjesec ili uštap:

Kul si, ne dotiče te. Boli te uvo, đon ili pak đoka. Izbjegavaš trg. Čitaš zabavnike, neko laganije štivo, gledaš „Malkoma u sredini“ ili „Bračne vode“. Idu ti malo na živce pokoji rođaci koji su te zadnji put posjetili kad su ti bili u babinama, pa te eto sreli u gradu i tutnuli vizitku nekog njihovog što treba još samo par hiljada dobiti glasova. Ipak, osmjehuješ se, puštaš „Forever Jaung“ Baš su im smješne frizure.

Druga četvritna, bijelo-crni ciklus:

Muzika u ušima nešto glasnija (po cijenu da te pregazi na „pravdiboga“ neki mahniti vozač javnog prevoza koji ne smije imati baš toliko glasnu muziku u ušima). Kupaš se nešto češće nego uobičajeno. Plakati mnogobrojni i istovjetni. Komšo baš danas našao da pere itisone. Umjesto piva drmneš i malo onog smrdljivog uljivog Balantajnsa iz Prijakovaca što je neko donio za slavu. Pa još malo jer si prvi put nasuo samo da pokriješ dno. I onda još pola čaše, da eto bude „dupli“. Malo pred spavanje. Prevrćeš se u krevetu, Smitu nije iscurila trojka, rasprodali Partizan. Lovernj plakao. Mislio si proći će, ali vremenom je sve teže.

Još malo pa gotovo četvrtina, crno-bijela faza:

I dalje se dobro držiš. Počinješ da bacaš oko na kalendar sa reckama i tješiš se da je više od pola prošlo. Plej lista se svela na par probranih pjesama među kojima je i muzika iz Vuk Karadžić serije i „Godina sirotinjske zabave“ od Blok Auta. Ako imaš kućnog ljubimca, rjeđe ga hraniš, kao zaboraviš. Ustvari podsvjesno želiš da i on barem malo pati više za vrijeme kampanje. Sve teže toneš u san, a još teže se budiš. Počinje da te nervira gazdarica što hoda po dvorištu, kasirka u marketu, „Svijet prema Džimu“. Najavljuju se te-ve dueli, koje izbjegavaš uspješno, no sutradan otkriješ da je autobus postao živ organizam, nepovezani glasovi od šofera do sećije upadaju u haotični forum. Granata te nije pogodila ali jesu geleri. Više nije smiješno.

Odlučujuća četvrtina, pun i crn mjesec, zadnjih 100 matara:

Ideš pješke makar i na kraj grada. Radnica u marketu ti dala nagnjili krompir i siguan si da to nije prvi put. Sjetiš se da Đule Van Gog izdao knjigu, bijesan si. Počinju da te nerviraju i proruske snage u Ukrajini. Na poslu ili u kući si odsutan. Vozila sa megafonima sada prolaze i nekoliko puta u toku istog dana. Nije ti više žao ni Kristi Mak što su joj polomljene kosti i napukla jetra. Ne zabavlja te ni da maštaš kako sa Vendi kontepliraš o nematerijalnim razlozima prelaska El Greka iz Italije u Španiju. Šešelj vidno omršavio, prvi put mu primjetiš kragnu oko vrata. Finalni mitinzi, masovno metafizičko orgijanje. Fajnuli kauntadvn. Ištekaš gajtan od televizora iz zida da ne bi neko slučajno, dok se prevrće po krevetu ili podu prebacio na 24 sata programa posvećen izborima. Crveni odraz u nebeskoj daljini označava da je sve gotovo, energija se prazni poslednji put.

Sačekaš još koji dan da se trg očisti od posljedice cunamija ljudi besplatno prevezenih sa svih visoravni u prečniku od 200 kilometara. I još koji dan osjećaš sramotu, ne znaš ni zašto zbog čega. A onda i to prođe. Vratiš se u neku svoju normalu, naviknut da vjeruješ u smisao svakog dana svog života. I onog koji tek treba da dođe.

izvor: dacomh.wordpress.com