Redakcijski komentar

Ujedinjenje SDS-a i NDP-a

Nakon što je Mladen Bosić po završetku opštih izbora 2006. godine i debakla koji je Srpska demokratska stranka doživila na istim preuzeo lidersko kormilo stranke od svog dosadašnjeg šefa Dragana Čavića, on je odlučio da prilično modifikuje Čavićev političko-programski kurs koji je ovaj forsirao za vrijeme svog predsjedničkog mandata u SDS-u.

Čavić je tad promovisao umjereniju politiku, uklanjao je iz SDS-ovog programa ostatka radikalne nacionalne agende, insistirao je da SDS postane članica Evropske narodne partije i tako konačno sa sebe skine hipoteku stranke tijesno povezane sa ratnim zločincima, mračnom prošlošću opterećenom povezanošću sa kriminalom, korupcijom i ratnim i poratnim profiterstvom.

To nije bio jednostavan i lak posao. Pitanje je i koliko je Dragan Čavić, i inače sklon mesijanskom kompleksu, bio uopšte dorastao tom izazovnom političkom procesu. On je, u svakom slučaju, pokazao hrabrost da se suoči sa realnim političkim nasljeđem stranke koju je vodio, povukao je neke poteze za koje mu nikad nisu mnogi oprostili niti u SDS-u niti u Republici Srpskoj, mada je dobar dio njih zapravo predstavljalo ne samo politički nego i civilizacijsko-demokratski iskorak kad je politička praksa na ovom prostoru u pitanju.

Jedan od onih koji je tukao u Čavićev politički meki trbuh bio je tad i njegov zamjenik, Mladen Bosić. Bosić je učestvovao u svim Čavićevim odlukama, no nakon kraha na izborima 2006. godine okrenuo je leđa svom šefu i otvoreno ga je optužio kao glavnog krivca za izborni poraz SDS-a. Bosić je politički, ideološki i kadrovski počeo da čisti SDS prvo od Čavićevih, a potom i od Kalinićevih ostataka. Bosić je kao predsjednik SDS-a insistirao na tvrdoj nacionalnoj političkoj platformi, u mnogome je bio radikalniji i od većine ratnih SDS-ovih prvoboraca, te je tako i sebe i svoju stranku povukao na samu marginu političke scene gdje niko nije htio da ide sa njim i gdje bi osudio i sebe i SDS sa sobom na čelu na dugovječan opozicioni status.

Bosić je kao vješt i pragmatičan političar, naravno, shvatio da takvo stanje nije od koristi na duže staze. Dodik ga je sve do 2010. godine podržavao kad su unutarstranačke turbulencije u SDS-u bile u pitanju, jer je procjenjivao da je Bosić na čelu SDS-a manje opasan od Kalinića i pogotovo Čavića. Nakon što je pred izbore 2010. godine Bosić pokazao prve znake svoje političke emancipacije i kad je zauzeo stav pred Dodikom, odnosno kad je sam Dodik ušao u probleme jer je već tad bilo jasno da ekonomska kriza polako ali sigurno lomi kako kičmu društva tako i njegovu političku stabilnost, Dodik je promjenio stav prema Bosiću i počeo je plan kako i njega i SDS trajno da pacifikuje i učini bezopasnim političkim protivnikom u danima koji su slijedili.

Dodikov potez u tom smislu bio je poziv Bosiću da koaliraju u Sarajevu. Bosić je bio prinuđen da prihvati taj poziv, i to iz dva osnovna razloga. Prvo, stranka mu je predugo bila u opoziciji i on se našao u opasnosti da ga se stranački knezovi i feudalci ne ratosiljaju usljed te, po njih sasvim neugodne činjenice. S druge strane, Bosić je prethodno četiri godine gradio političku platformu koja se, prije svega, sastojala u zaštiti ustavne pozicije Republike Srpske (budući da je na toj retorici čistio Čavićeve elemente iz SDS-a i tako gradio svoju političku poziciju), te je prosto bio primoran da koalira sa SNSD-om u Sarajevu i tako štiti tu ustavnu poziciju Republike Srpske (koliko god se može sad raspravljati koliko je besmisleno smatrati da samo SNSD i SDS imaju potencijal da štite ustavni poredak Republike Srpske).

Veoma brzo po ulasku u vlast u Sarajevu, Bosić je shvatio da je vrijeme za konačan otklon od Dodika koji neumitno politički pada. Bosić je polako počeo da pravi otklon i od radikalne nacionalne retorike, fokusirao se na teme ekonomskog razvoja, vladavine prava i borbe protiv kriminala i korupcije. Prihvatio je Čavićev koncept približavanja Evropskoj narodnoj partiji, strateškog dogovora sa narodnjačkim partijama iz reda bošnjačkog i hrvatskog naroda, te se tako nametnuo kao sasvim prihvatljiv pa i poželjan partner iz Republike Srpske, prije svega u njemačkim i američkim očima.

Između političkih koncepata Čavića i Bosića, odnosno NDP-a i SDS-a, danas nema bilo kakve suštinske razlike. Zato bi bilo potpuno prirodno i logično da se ove dvije stranke ujedine i time demonstriraju svoju opredjeljenost ka političkim idejama, a ne kadrovskim uhljebljenjima. SDS i NDP imaju istu politiku, iste teme i iste političke ciljeve i metode ostvarivanja tih ciljeva. Efekat njihovog ujedinjavanja bi imao snažan politički eho i sasvim sigurno da bi tim činom ta ujedinjena partija postala pojedinačno snažnija od SNSD-a.

Dakle, što se politike i matematike tiče, sve je jasno. No, problem je psihologija. Ona ne dozvoljava Bosiću i Čaviću da se odluče za takav korak.

No, možda će odlučiti neko umjesto njih.

Redakcija Frontala

 

 

Komentari
Twitter
Anketa

Da li podržavate ideju da se Dan Republike Srpske umjesto 9. januara slavi 15. februara?

Rezultati ankete
Blog