Međutim, ako se zagrebe ispod površine izrečenog, teško se oteti utisku da Fantine, ko god da ona bila, u stvari žudi za odlaskom iz svoje zemlje. Zemlje u kojoj ona teško može do posla, novca, poštovanja, ugleda. U prilog ovome govori i slika koja ide uz tekst: Put koji vodi na zapad…

Na samom početku svoje priče, obrušavajući se na o obrazovni sistem u BiH i predviđajući mu umiranje, autor ne samo da poziva na dodatnu edukaciju putem MOOCs platformi za obrazovanje (Massive Open Online Courses ), već  panično dodaje - “što prije”. Upravo u tom pozivu “što prije”, Fantine nam nesvjesno priča priču mladih u BiH. Priču prožetu panikom, jer vremena je sve manje a nade nikako.

Njena je želja da “diplomira i studira od kuće i u pidžami”, pa još na “Yaleu, Harvardu ili Stanfordu”, čini se samo želja za izolacijom od neposrednog okruženja i mentalni bijeg u neku drugu stvarnost. Stvarnost na koju Fantine smatra da ima pravo. I ima…

Na kraju, koliko god da je tekst subjektivan, koliko god da u njemu ima i nepoznavanja načina na koji stvari funkcioniraju tamo negdje gdje se sve može, on pretstavlja krik jedne generacije koja je samo fizički tu, u svojoj zemlji, a mislima daleko od nje. 

Kako pomoći Fantini? Nikako. Ona i njena generacija moraju znati, moraju moći, moraju pomoći sami sebi. Hoće li to raditi u kući u pidžami ili će izaći vani i sa ratničkim bojama na licu boriti se za zvoju budućnost, do Fantine je i samo do nje.

Autor: Denis Čarkadžić

Povezane vijesti: 

Kako diplomirati u pidžami i (p)ostati uspješan?

#FrontalBlogChallenge