Ovih dana slušamo kako bi trebalo krivičnim zakonom zaštititi Republiku Srpsku od prenošenja nadležnosti na BiH i na Evropsku uniju i upozorenja da će Republika Srpska nestati ako se na taj način ne zaštiti. Ne znam odakle je ova ideja došla (kažu da je iz pravosudne kuhinje?), ali je, izgleda, pala na plodno tlo. Po zamisli tvorca, krivično djelo bi se zvalo "neovlašteno prenošenje ustavnih nadležnosti", moglo bi se počiniti sa umišljajem i iz nehata, i bilo bi kažnjivo zatvorskom kaznom do 12 godina. I obrazloženje je kratko i jasno: dugogodišnje neustavno, svjesno i kontinuirano prenošenje nadležnosti Republike Srpske na nivo BiH ima elemente velike društvene opasnosti i mora biti predmet krivičnopravne zaštite!
Svaki ozbiljan pravnik bio bi zatečen pred ovako smjelim pravnim tezama. Šta može značiti prenos nadležnosti u krivičnopravnom smislu, ko može počiniti ovakvo djelo, kako bi bilo moguće dokazati svijest i volju počinioca da ostvari zabranjenu posljedicu, gdje su granice između namjere i nemarnog vršenja ovlaštenja, kako tumačiti prosto pravno i političko neznanje? Mnogo složenih pitanja za brzopleto odlučivanje! Prije svega, o prenesenim i izvornim nadležnostima nema jasnog stava ni u Ustavu BiH. Nema ga, ni u teoriji, a ni u praksi. Bilo je mnogo slučajeva pred Ustavnim sudom BiH u vezi s prenesenim nadležnostima i "uzurpacijom" nadležnosti entiteta. I Sud BiH je jedan od slučajeva koje je Ustavni sud po apelaciji koja je tvrdila da je uzurpirana nadležnost entiteta. Izgleda da je nesporna situacija samo kada se entiteti dogovore o prenosu nadležnosti. Učinjeno je to samo u dva slučaja – indirektno oporezivanje i jedinstvene oružane snage. Međutim, i tu su mnoga pitanja ostala nejasna: kakva treba da bude forma sporazuma, na koji način se sporazum daje, da li se sporazum može jednostrano povući… Najspornije su nadležnosti za koje se tvrdi da su potrebne za očuvanje suvereniteta, integriteta, političke nezavisnosti i međunarodnog subjektiviteta BiH, u skladu sa podjelom nadležnosti među institucijama BiH prema čl. III/3 i III/5 Ustava.
Ako se o izvornim nadležnostima vode stručne i akademske rasprave, kako bi narodni poslanici mogli biti sigurni da li svojim glasanjem nešto krše ili ne? Kako bi umišljaj i nehat nesrećnih poslanika u delikatnim situacijama mogao da utvrdi sud? Ne treba se mnogo čuditi neobuzdanoj političkoj priči. Takva nam je politička baza. Ne može čovjek da se načudi pravničkoj maštovitosti koja političkoj sceni nudi svoje profesionalne usluge. Šta redovni sud treba da traži u parlamentu ako je parlament supstanca društvenog razuma, kako to teorija objašnjava? Da li tužilac i sud treba da privode političkoj pameti one koji su vlast dobili na demokratskim izborima? Da li smo zaboravili da je načelo da poslanik ne može krivično odgovarati za mišljenje koje iznese u vršenju poslaničke dužnosti demokratsko načelo koje je neupitno i nepovredivo, isto kao što ni sudija ne može krivično odgovarati za povredu zakona ili gluposti izrečene u vršenju svoje sudijske dužnosti. Dakle, prijedlog za uvođenje krivične odgovornosti za poslaničko mišljenje je najdirektnija povreda principa koji je sama suština demokratske vlasti i poslaničkog mandata. Ima u samom prijedlogu inkriminacije i opasnih kontradikcija. Kako može neko prenijeti nadležnost bez ovlaštenja Narodne skupštine ako je takvo ovlaštenje ustavom predviđeno? Takav poslanik bi trebalo da bude psihijatrijski, a ne sudski slučaj! Ako ovlaštenje nije ustavom predviđeno, šta onda poslanika obavezuje osim njegove političke i poslaničke logike? Kolika je količina kriminogene aktivnosti pojedinca ako odluku donosi kolektivni organ? Na kraju, Narodna skupština se nikada dosad nije bavila problemima u vezi sa transferom nadležnosti kako bi se oni sveli na razumnu političku logiku i otklonile mnoge nejasnoće oko prenošenja. Da li i zbog toga treba tražiti nečiju krivičnu odgovornost?
Ako se s ovom nesuvislom pričom nastavi, uskoro bi se mogla pojaviti, sa istom političkom i pravnom logikom, ideja da se na isti način zaštiti Dejtonski sporazum. Čak bi i svaka priča o neustavnom prenešenju nadležnosti mogla biti tumačena kao kriminogena djelatnost. I tako ne bi bilo kraja političkim igrama u koreografiji partijskih pravnika. Politički izleti u sferu prava proističu iz političkih svađa u poslaničkim klupama, koje prerastaju u blasfemiju zabrinjavajućih razmjera. Parlamenti počinju da liče na vašarišta i "farme", gdje je dozvoljen svaki prostakluk koji zasmijava polusvijet. Nažalost, to pokazuje skromna moralna i umna svojstva aktera aktuelnih politika. Izgleda da je opšte zagađenje društvenog prostora svelo politiku na rialiti, sa tendencijom da je potpuno obesmisli. Da nije tako, u politici bi postojao neupitan politički konsensus oko nacionalnih interesa i strateških političkih opredjeljenja koji bi bio jasno postavljen u izbornim političkim programima. Odstupanje od takvih izbornih opredjeljenja nužno bi vodilo političkom samoubistvu svakog ko bi u praksi odstupio od tog programa.
Pokušaj da se nesposobnost politike svede na kriminogenu djelatnost suprotnu interesima države i društva, znači oduzimati joj imanentno društveno i demokratsko svojstvo. Krivično zakonodavstvo se ne bi smjelo baviti novim oblicima neprijateljske propagande i od sudova praviti "odjeljenja za zaštitu države". Otuda su prijetnje narodnim poslanicima zatvorskim kaznama za mišljenje izneseno u parlamentima opasna politička igra.
Izvor: Nezavisne
