Slavni banjalučki psiholog Srđan Puhalo u ulozi slavnog medijskog analitičara Srđana Puhala objavio je nedavno tekst “April u Republici Srpskoj: O pokojnicima sve najljepše“, u kojem je rekao dvije-tri o gašenju Pressa RS, dvije-tri o saopštenju Kluba novinara Banja Luka povodom gašenja Pressa RS, dvije-tri o RTRS-u, dvije-tri o SRNI i dvije-tri o crkvenim zvonima. I kada Puhalo negdje pred kraj teksta konstatuje “kako je lako biti novinar u Republici Srpskoj”, onda je i kalinovačkom paripu jasno da je još lakše biti medijski analitičar. A ako je taj analitičar još i Puhalo, koji je vazda u pe-em-esu, pa mu sve smeta i na sve je nerovozan kao čir (na twitteru, srećom, ciklus traje kraće, pa je i podnošljiviji).

Puhalo je poput cirkusa koji dođe u provinciju prepunu čamotinje: na brzinu sklepana šatra, trapavi akrobata, nesmiješni klovn i dreser koji neuspješno zabavlja “pjanu gospodu” tjerajući konje da trče i magarce da njaču. Jasno je kao ajmol anjc: to će biti cirkus svakome ko nije vidio Monte Karlo, makar i na RTRS-u. A Puhalo je u tom cirkusu samodopadni prodavač karata koji se dere koliko ga nevladino grlo nosi: Uđite da vidite čudo neviđeno – genocidne Srbe, Srbe zločince i Srbe ubice; uđite da vidite Dobricu Ćosića koji preskače kozlić preko Matije Bećkovića; uđite da vidite Radovana i Mileta koji su odraz jedan drugome u istom velikosrpskom ogledalu… Puhalo će sve učiniti da u svojim nastupima i tekstovima naglasi zločine svih nad svima, ali će uvijek u njegovom slovu prednost imati srpski zločini.  I ma koliko pozivao na “mir, suživot, pomirenje i toleranciju” Puhalo će uvijek pripadati onima koji će prvi podsjećati da to nije moguće zbog te i te jame, zbog te i te kame. No, dobro, okanimo se, za trenutak, Puhalovog zadatka; onog zadatka zbog kojeg je nešto psihološke pameti mijenjao za pseudoideološki bakšiš, uz obećanje da ćemo se tome, makar i na sitno, vratiti kasnije.

Elem, Puhalo je objavio tekst koji je objavio i u njemu je konstatovao da je gašenje pojedinih novina u RS – kao što su Fokus, Respekt, Ekstra magazin, (Novi) Reporter i Press RS – “poboljšanje medijske slike” u “manjem, ali boljem entitetu”. Prvo: Puhalo bi kao iskusni kolumnista morao ili trebao da nauči da u sprkom jeziku postoji nešto što se zove pluralia tantum: to su imenice koje imaju samo množinu i koje, sljedstveno tome, nikada nemaju jedninu (makaze, pantalone, naočari, merdevine, fekalije). Isto pravilo važi i za druge jezike na kojima Puhalo piše. Ergo, čak i kada su dnevne novine ne mogu biti – novina. Mogu biti samo i samo – dnevne novine. I kako uopšte vjerovati ovom twitter metilju koji je othranjen na jednoj NVO sisi (i to upravo na jednoj, jer se druga zarekla da ne želi da ga vidi ni na bradavici) i koji piše “ne pisanjem”? Ima li potrebe da objašnjavam kongruenciju i stilske krmače? Vjerovatno nema. Zašto? Zato što će Puhalo i puhalobranitelji odmah reći: Evo ga, nema o čemu, pa se uhvatio jezika, pravopisa i gramatike. Džaba guditi da je jezik bitan kada je bitan. Stoga: hajmo dalje.

Ono što je Anđelko Kozomara u novinarstvu, Mirjana Kusmuk na portalu, Boris Bajić na blogu i Jelena Dabarčić među portparolima – to je Puhalo među analitičarima. Neodređenost i površnost. Jedno generiše drugo. Kod Puhala je sve u kolumnističkom sfumatu: “postoje indicije”, “javna tajna je da je veliki broj medija u BiH”, “svima je poznato da neki mediji”, onda ponovo postoje indicije da su “pojedini kolumnisti”. Dvije šlajfne su malo da Puhalo kaže sve što mu je na duši. Pamet mu je baždarena na 140 karaktera, sve preko toga je čisti suvišak. I stoga je važno biti neodređen: sve treba da bude u indicijama i u kategorijama “pojedinoga”. Zašto? Zato što Puhalo govori napamet. Bez dokaza. Bez jasnih saznanja. Bez provjerenih informacija. A onda su tužbe i ponižavajući demantiji neminovnost. I zato je više nego neophodno biti neodređen; i zato Puhalo sve drži u izmaglici opštega. Površnost je rezultat takve neodređenosti, jer se konkretniji u takvom poretku stvari ni ne može biti. Konkretnost bi morala da bude zasnovana na opsežnijim istraživanjima, dubljim analizama, ozbiljnijim metodoligijama. Ali, Puhalo je korifej površnosti. Za njega je jedino bitno da na kraju rečenice stavi tri uzvičnika i da povjeruje da to napisanome daje legitimitet. I zato njemu nije bitan Mirko Stojić, nije mu bitna trebinjska auto-mafija, niti su mu bitne fotografije Dodikove vile na Dedinju; ne, on će svoje zaključke donositi samo na osnovu prvobitne impresije koja je, da stvar bude gora, nastala jednostavnim alhemijskim procesom: da li se nešto Srđanu Puhalu dopada ili ne, da li je to nešto saobrazno njegovim zadacima ili ne.

Kada Puhalo napiše ovakav tekst, onda je to u redu. To je onda naprosto tako, jer je tako napisao Puhalo. Zamislite da neko napiše ovakvu rečenicu i to bez namjere da je završi: Postoje indicije i javna je tajna da pojedina pisanja Srđana Puhala sponzorišu pojedine organizacije koje… Jer, može se i tako! Ako Puhalo može da napiše da su neke novine “reketirale određene kompanije u RS”, onda se isto tako može reći da je Puhalo stipendista određenih organizacija. Ako Puhalu ne trebaju dokazi za svoje tvrdnje, ne trebaju ni meni za ove. Ali, da stvar po Puhala, bar mene što se tiče, bude žalosnija – uopšte ne mislim da je stvar do te mjere ozbiljna: vjerujem da je Puhalo proizvod srpske prosječnosti koja je sama sebi dovoljna; činjenica da je Puhalo takav kakav jeste počesto “prvo grlo Druge Republike Srpske” govori u prilog tome. Vratimo se pretpostavci: kada Puhalo napiše bilo šta, onda je to na mjestu. Kada isto to ili bar slično neko napiše o Puhalu, onda je to tendeciozno i maliciozno. Tako je to sa Puhalom: svako ko misli kao Puhalo apsolutni je antifašista, demokrata, liberal, Vojvođanin, Albanac, emigrant i pročaja. Dočim je svako ko ne misli kao Puhalo fašista, zadrigli nacionalista, Šešeljev postdiplomac, Dražin barjaktar, Rašin portparol.

U pravu je Puhalo: Ne znamo ko je vlasnik kompanije koja je izdavala Press RS. Ali isto tako ne znamo ni ko je vlasnik Puhalove pameti. Mada naslućujemo. Šta Puhala briga odakle novci Pressu? I šta su tim novcima plaćali? A ako ga je već toliko briga – zašto nije istraži(va)o? Zašto nije iskao papire, zvao vlasnike, slao pitanja? Nego poturio kukavičije jaje u kojem nije ništa pod milim kolumnističkim nebom dokazao osim onoga što i vrapci u Kalinoviku znaju: da je Press RS ugašen, da niko ne zna zašto je ugašen, da su RTRS i SRNA u službi režima i da je Suvara kriminalac. Valjda mu ovaj tekst neće verifikovati kao originalni naučni rad. Umalo da zaboravim: Doktore, nije problem što je Press RS ugašen. Nije čak problem ni to što je ugašen tako kako je ugašen. Problem je što su desetine ljudi ostale bez posla. Samo jedna intelektualna ništarija poput emeritusa površnosti može da smatra da je to milost koja je pala na medijsku “dušu trusnu”. I zato je Klub novinara Banja Luka objavio saopštenje koje je objavio. Kao što je osudio upad u redakciju Klixa. Kao što je osudio napad na novinare BN-a. Kao što je osudio Mektićev napad na novinare RTRS-a. Kada bi Puhalo imao profesiju koja je utemeljena bar u nekom identitetu, osim interesnom, shvatio bi zašto je Klub novinara potpisao to što je potpisao.

Ovaj wannabe Karl Jaspers, koji je o srpskoj krivici potrošio više rečenica nego Dodik o referendumu,  napisao je nedavno da ga je sramota što je Srbin. (I Srbe je.) Pa ipak nije uspio: vjeruju mu samo oni koji imaju interes da mu vjeruju. Pametan čovjek bi to znao. Uvjeren sam da Puhalo to ne zna i da vjeruje da on pisanjem mijanja svijet. A ako ne mijenja svijet, BiH mijenja sigurno.

Ako mala crkvena zvona, kako kaže Puhalo, zvone za naše novinarstvo, onda velika zvone za Puhala. Vječnaja pamjat njegovoj pameti. I analizi.

Izvor: Analizira.ba