Od čitanja novina kao dnevne molitve modernog čovjeka, kako to reče Hegel, ostala je još tek navika gledanja naslova i slika. Listanje je zamjenilo prevlačenje prstima preko ekrana, dok tabloidizovne novine današnjice pred postmodernog čovjeka stavljaju sve više reklama, brošura i letaka iz marketa uz sadržaj koji je tek puko citiranje ili prepričavanje izjava političara i starleta. Daleko smo od vremena kada su u dnevnim novinama objavljivani čitavi romani u nastavcima. Kada su pjesnici u njima započinjali svoje pisanje, pažljivo opipavajući reakciju ljudi.
Iščezla je i navika kupovanja novina. Poput dinosaurusa nestaju oni koji ujutru uz kupljeni hljeb i jogurt, svrate na trafiku i stave ih pod mišku. Nestalo je srednje klase, a sve je manje radnika uopšte. Penzionerima su postale luksuz, a novim bogatašima čitanje nije na listi prioriteta.
Odupiru se još uvijek kafići. Oni ih uzimaju kao dio neke navike, iako ih i tu potiskuje WiFi naljepnica. Koje novine kupuju u kafani, govori nam o toliko toga o vlasniku, o konobarima i gostima koji dolaze. Najčešće su u pitanju dva – tri izdanja, a rijetki su oni koji uzimaju više. Po tome kakve novine čita, možeš mnogo saznati o osobi, o njenoj profesiji, obrazovanju, interesovanjima i političkim stavovima.
Nekako mislim da oni koji kupuju Politiku, imaju goste koji znaju da čitaju. Te najstarije novine kod nas, a i šire, kao da su napravljene iz dva dijela s ciljem da ih ne čitaš sam. Dok ti “bistriš” politiku, onaj sa kim piješ kafu pročita sportske strane, a potom ih razmjenite.
Vještina “čitanja između redova” da bi se saznalo pravo stanje stvari, taj “refleks” i “izum” socijalizma, danas je ponovo potreban, ali u drugoj formi, kao kolektor koji odstranjuje pokušaje zaglupljivanja, a propušta informacije i saznanja.
Sada kada ljudi dođu na kafu prije nego što ih konobar pita šta piju, pitaju ga za šifru, ukoliko mreža nije slobodna ili se ne ukucava kod s računa. Tek poneko traži da mu donese novine. Koliko god novine današnjice bile površne i prepune šunda, tako i čovjek kojem se one toliko dodovoravaju smatra da sve može naći na netu i da su Gugl i Vikipedija jedini izvori saznanja. Novinari s druge strane prečesto pod autocenzurom i čistim odrađivanjem posla rutinski i bez mnogo razmišljanja, prestaju biti čuvari demokratije i sedma sila kako ih onomad krstiše.
Svakodnevno pisanje vijesti u dnevnim novinama, a i na televiziji, radiju i portalma, novinarima često liči na Sizifov posao. Već sutra, a sada i samo nakon nekoliko časova pa i minuta, ta vijest je stara i beskorisna, a sav trud i rad djeluju uzaludni. Sve do trenutka kada naučnici, istraživači, istoričari ili sociolozi ne uđu u prašnjavu arhivu i ne počnu da prelistavaju novine, posmatrajući svjedočanstvo o nekom vremenu i ljudima u njemu. Tada se važnost i značaj nekadašnjih vijesti ponovo budi u većem sjaju i značaju. One postaju istorijska građa.
Ne znam kako će naučnici u budućnosti istraživati arhive. Da li će biti prašine i u digitalnoj eri i hoće ih prebacivati iz formata u format. Trebali bi sačuvati neki stari računar sa disketama i neki video rikorder, ukoliko planirate nešto pretraživati ili prebacivati u budući format. Kako će ljudi za pola vijeka pristupati arhivama i pretraživati tekstove na sajtovima i portalima, ukoliko neko prestane plaćati zakup domena. Ko li će u budćnosti biti vlasnik prošlosti? Da li sada živimo u Orvelovoj 1984. ili ona tek dolazi i idemo li ka onome “neznanje je moć, sloboda je ropstvo”? Digitalno doba još ne stvara prašinu u arhivu, ali stvara paučinu u glavama.
Napisana i štampana riječ ostaje, ona sa svakim novim čitanjem biva iznova i iznova izgovorena. Na ekranu ona blješti trenutno i može biti promjenjena i zamjenjena, može nestati bez traga i moguće je tvrditi da nikada i nije rečena.
Senzacionalizam koji iskače na android ekranima uz obavezno “nećete vjerovati”, ili ono “ovo morate vidjeti” oduzima vrijeme i skreće pažnju sa bitinih i važnih tema. Otupljuje kritiku i razvodnjava bijes i srdžbu, a spriječava pobunu. Svo to usmjeravanje pažnje javnosti u željenim pravcima, kontrolišući teme i usmjeravajući djelovanje, zovu spinovanje.
Sav aktiviziam, humanost i vjera svedeni su na društvene mreže, na mudrost klika i dnevnu dozu nečega. Međutim ta doza više nije čitanje, a jedna od žrtvi ove digitalne disleksije su i novine. I uopšte bilo koji sadržaj duži od pažnje jedne muve, postao je dug. Od skora u digitalnom svijetu kad neko nešto napiše, on stavi “vrijeme čitanja toliko i toliko” i to je sav razlog da eto to pogledate i pročitate.
Novine su se borile protiv radija, pa televizije, zajedno pokušavaju protiv interneta i u toj borbi najstariji borci obično prvi i pokleknu. Digitalizujući arhive, istjeraće ih i iz podruma i magacina, spriječiće ih da skupljaju prašinu. Sažeće ih u binarni kod, zipovaće ih u neku memoriju.
A možda će novine ipak da opstanu i da se prilagode. Možda su flajeri iz marketa to prilagođavanje iskačućoj reklami na internetu. Bilo bi tužno da papir za novine postane bijel i troslojan, iako su novine kod nas godinama obavljale i tu fuknciju.
