Republika Srpska
Agencija za državnu upravu
PRIJAVA
NA KONKURS
Za
upražnjeno radno mjesto u
Republičkom
centru za istraživanje rata, ratnih zločina i traženja nestalih lica
Na
poziciju 1.3. Viši stručni saradnik za ekshumacije, forenzičke obrade, identifikacije,
evidencije i rad na terenu u procesu traženja nestalih lica.
Poštovani direktore Radeta javljam se na javni
konkurs koji je objavljen u Nezavisnim novinama na strani 15., dana 11.06.2014.
godine. Realno nisam imao namjeru da se prijavljujem na bilo koji konkurs, ali
kada sam vidio šta tražite u tački 1.3. shvatio sam ovo kao znak od Boga. A evo
i zašto?
Sve je počelo davne 1999. godine kada sam počeo
da studiram mašinstvo u Banjaluci. U stvari ja nikada nisam volio mašinstvo,
ali sam poslušao oca i odabrao ovaj fakultet za koji je on tvrdio da je veoma
perspektivan. Sve je išlo više nego dobro dok nisam shvatio na trećoj godini da
je jedan kolega sa grupe u stvari koleginica i tada je planula ljubav. Bio sam
sretan, malo sam popustio u učenju ali sam ipak diplomirao u roku sa prosječnom
ocjenom 9,56. Nakon fakulteta koleginica je imala krizu identiteta i odlučila
je da promjeni pol i postane mašinac. Ja sam je/ga i dalje volio, ali se oko
seksa zakomplikovalo, rastali smo se kao
ljudi. Roditelji i mnogobrojna rodbina su bili srećni zbog toga, a ja sam sve
više tonuo u pakao depresije.
Bio sam na ivici ambisa, ali me je iz njega
izbavila religija. Otkrio sam pravoslavlje i batalio mašinstvo koje me je
podsjećalo na nju/njega i otišao da studiram teologiju. Bilo je to divno doba
mog života, a istovremeno i komplikovano. Čitali smo, učili, postili, dverili, podržavali
Radovana i Ratka, ganjali pedere po Beogradu i maštali da postanemo pastiri
koji će izgubljene ovce, ali i stado vratiti na pravi put. Ali koji je pravi
put? Onaj kojim se pješke ide ili onaj kojim se ide u džipu, to mori svakog
mladog teologa. Završio sam još jedan fakultet i počeo da predajem vjeronauku u
osnovnoj školi i pokušao da mlade ljude izvedem na pravi put, ali mi to nije polazilo
za rukom. Nevladin sektor je rušio moje planove a djecu vodio ka stranputici.
Onda sam na TV-u vidio nastup profesora Ćeranića
u „Amplitudi“ i poželio sam da postanem On. Upisao sam svoj treći fakultet, fakultet bezbjednosti. Roditelji su negodovali, otac
me je izbacio iz kuće i prestao davati novac za studije, ali mene to nije
pokolebalo. Imao sam želju, imao sam misiju, imao sam privatni fakultet koji mi
je priznao sve predmete što su se mogli priznati sa mašinstva i teologije i
odmah sam upisao četvrtu godinu. Naravno i učilo se nešto, jer krhko je znanje.
Prije dvije godine završio sam Bezbjednost i pun optimizma i elena krenuo da
tražim posao koji će me potpuno ispuniti i valorizovati moj trud i zalaganje.
Ali to je išlo teško jer i pored mudre politike vlasti Republike Srpske
ekonomska kriza je bila neumoljiva. Dvije godine sam čekao na birou za
zapošljavanje i ništa. Bio sam prekvalifikovan.
Ipak, sudbina se nasmješila i dobio sam posao
polovinom maja u Doboju, koji je odnijela poplava. U tim trenucima svašta mi
je „padalo na pamet“ čak sam pomišljao da potražim pomoć od jednog hodže iz
Kalesije, eto koliko Srbin može nisko da padne, ali…
Danas sam našao Nezavisne novine na klupi u parku
koje su bile otvorene na strani 15. i ugledao oglas za ovaj posao. Nisam mogao
da vjerujem šta sam pročitao za poziciju 1.3. a pisalo je
Posebni uslovi „VII stepen stručne spreme-
fakultet bezbjednosti ili mašinski fakultet ili fakultet bogoslovije, najmanje
jedna godina radnog iskustva u traženom
stepenu obrazovanja, položen stručni ispit za rad u republičkim organima uprave
i poznavanje rada na računaru.“
Poštovani direktore Radeta, vjerovali ili ne, ja sam taj!!!
