Sir Adrian Cadbury je u svojoj knjizi Family firms and their Governance istakao da postoje 3 osnovna organizaciona zahtjeva da bi porodična firma mogla da raste i uspješno se razvija. Ona mora da:
1) Nauči da regrutuje i zadrži najbolje ljude
2) Da razvije kulturu povjerenja i transparentnosti
3) Da definiše efikasnu i logičnu organizaciju
Bez obzira što ova 3 zahtjeva izgledaju jednostavna, ona, da bi bila ispunjena zahtjevaju striktnost u kojoj nema izuzetaka, kao npr. da vlasnikov brat donosi samostalne odluke, da se zaposli rođak, bez konkursa ili da se odluke i dalje donose u porodičnom krugu, a ne u kompaniji.
Ukratko, prelazak i transformacija sa porodično-vlasničkog na korporativno upravljanje nije stvar samo novih procedura već više stvar nove kulture poslovne organizacije, a to znači promjenu svijesti i navika svih: zaposlenih, mendžera, vlasnika, i ostalih članova porodice uključenih u poslovanje kompanije.
Svaki izuzetak od sistema, dovodi do rušenja cijelog sistema.
Ako to uporedimo sa političkom situacijom u cijeloj BiH, možemo primjetiti da se nalazimo i dalje u fazi političkih porodičnih firmi u kojem se bilo koji pokušaj, sistematizacije i prelaska na profesionalni (korporativni) politički sistem upravljanja, najstrožije kažnjava, uglavnom anatemizirajuci one koji to pokušaju, proglašavajući ih izdajnicima, stranim plaćenicima, dezerterima i slično.
Istorija nam je neupitno pokazala i dokazala da porodične firme koje ne pređu na korporativni sistem upravljanja ne razvijaju se ili nestaju.
Tako je i sa drzavama.
Analizirajući 3 pravila sa početka teksta, mozemo zaključiti da se:
pravilo broj 1) ne primjenjuje, jer se ne regrutuju najbolji ljudi, a i ako dođu, vrlo brzo ih se pušta da odu jer im motivi nisu usaglašeni sa onima koji su ih doveli. Vladanje političkih struktura u BIH je zasnovano na principu poslušnosti i slijepe odanosti jer je strah od pametnih ljudi prevelik.Dilemu, da li postaviti pametne i stručne ili one druge ,rješava se jednostavno i sa opravdanjem, da ovi pametni ,mogu "početi previše da pametuju", pa ćemo imati problem
Pravilo broj 2) da se razvije kultura povjerenja i transparentnosti je nešto što je potpuno neprihvatljivo jer povjerenje se postiže samo ucjenama i zajedničkom povezanošću u izvršenju određenih djela, što automatski povlači i krivičnu odgovornost onoga, koji pokuša da se pokaje. Jednostavno rečeno, povjerenja nema.Transparentnost je za nase političare"glupost koju hoće da nam unjedri zapad" i protiv toga zla se treba boriti svim silama.
3) Da se definiše logična i efikasna organizacija je nešto što po samoj izreci da "tamo gdje počinje Bosna,prestaje logika", kako reče Ivo Andrić, potpuno nemoguće, a za efikasnu organizaciju društva, moraju se uzeti primjeri iz svjetske prakse, a mi ne puštamo ništa sto je svjetsko jer sve znamo najbolje sami ili kako reče prije neki dan moj prijatelj, ako bi svaku političku stranku u RS poistovjetili sa jednim pitanjem, situacija bi bila sljedeća:
SNSD- Šefe, sta ćemo sad?
SDS- Šefe, jesu li ovi otišli sa vlasti?
PDP- Šefe, da se mi još uvijek nikome ne javljamo?
NDP- Šefe ,a kako ćemo mi?
DNS- Šefe, je li počela ofanziva?
SP-Šefe, ima li šta pozitivno da se pohvalimo?
Analizirajuci gore navedeno možemo zaključiti da BiH nema osnove za prelazak u uređeno drustvo i veliko je pitanje, da li nam ono uopšte i treba ili nam je dobro i ovako.
EU ide u pravcu sve vece korporizacije u kojem političari u državama, postaju sve više manageri u jednom zajedničkom upravljanju, a sve manje lideri. Naravno da ne možemo upoređivati evropske političare sa našim, jer su oni na jednom drugom nivou političke kulture. I ne možemo očekivati da nam političari idu na posao biciklima, ali možemo se barem potruditi, da ne pravimo i dalje greške, koje su nas dovele do posljednjeg mjesta na ljestvici zemalja u Evropi.
Draško Aćimović, međunarodni ekonomski ekspert
