Praktično je tzv. Savez za promjene žrtvovao Dragana Čavića i NDP, dali su mu ulogu da izgubi u Banjaluci, a SDS i PDP su se skoncentrisali na Gradišku, Prnjavor, Teslić, Doboj, Bijeljinu, Istočno Sarajevo, Trebinje…
Zašto je Igor Radojičić bolji kandidat od Dragana Čavića, i zašto će, na koncu, biti bolji gradonačelnik? Igor je pošten, u svojoj karijeri (koja je zavidna) nema mrlje. Čavić je kontroverzan, s obzirom na nekoliko afera (pomilovanja, Vitol, Boska, itd.), ali i politički štetnih odluka po Republiku Srpsku ("reforma" vojske, izvještaj za Srebrenicu, itd.). Igor ima veću akademsku težinu, i besprekoran uspjeh tokom školovanja, završio je zahtjevan Elektrotehnički fakultet, magistrirao. Čavić je prije politike bio komercijalista u Fabrici duvana. Igor ima ugled u regionu i mnogim zemljama Evropske Unije, Čavić u Sarajevu. Šta je onda ostalo Čaviću?
Najvažnija karta na koju je zaigrao Čavić je bila teza da je Radojičić Dodikov kandidat i da će, ako bude izabran, bespogovorno slušati Dodika, računajući na to da jedan dio neutralnih i nezadovoljnih glasača ima lošu percepciju o Dodiku. Takođe, pokušao je akumulisati nezadovoljstvo građana (razlozi za to će uvijek postojati) kampanjom "drž`te lopova".
Radojičićev odgovor na to je bio adekvatan. On je svoju kampanju usmjerio dosta široko, prema svim građanima. Sastajao se s udruženjima, od sportskih do kulturnih. Ušao je u sve pore naše zajednice, i obišao sve, pa je jedan aforističar montirao sliku Robinzona Krusoa i umetnuo mu tekst kako je Igor došao i njega da obiđe. Obišao je sve, pa i Robinzona Krusoa. Na taj način je Igor ušao u sve sfere društva, pokazao da će kao gradonačelnik moći da komunicira sa svima, i da će moći biti gradonačelnik svih građana.
Dalje, Radojičić je izbacio najbolju listu u istoriji svih SNSD-ovih lista. Hvalio se da je proces predlaganja bio potpuno demokratski, bio jeste, ali ipak je bio dijelom "kontrolisan" u smislu podređenosti jasnim pravilima i konceptu. Rezultat toga je lista koja je rezultanta predstavnika stranačke organizacije, koji imaju prepoznatljivost na mjesnom nivou, i stručnih ljudi koji imaju prepoznatljivost na nivou Grada, uglednih doktora, prosvjetnih, kulturnih i akademskih radnika. Mladi, žene i penzioneri, i različiti ljudi koji imaju dokazan angažman i rezultate u svojim sferama. Svaki građanin Banjaluke se mogao prepoznati u bar jednom od kandidata sa liste SNSD-a.
Savjeti Gradskog odbora SNSD-a su dobili zadatak da okupljaju, svako iz svoje strukture (prosvjete, privrede, zdravstva, itd.), simpatizere i aktiviste s daljom motivacijom da u svojim stručnim zajednicama rade na pobjedi Radojičića i SNSD-a.
Ostali aspekti kampanje su takođe bili besprekorni: kampanja na društvenim mrežama, od samog Radojičića koji je po svom angažmanu poznat u regionu, do zvanične Fejsbuk stranice SNSD Banja Luka, koja je profesionalno vođena, imala dobar sadržaj, koji je dijeljen i imao dobru vidljivost. Čavić je, s druge strane, kupio Tviter profil, koji je ubrzo ugasio, nakon što je to objelodanjeno. U televizijskim nastupima i TV duelima Radojičić je takođe dominirao.
Par stvari o referendumu. Iz redova tzv. Saveza za promjene stižu primjedbe da je referendum, održan 25. septembra, odigrao značajnu ulogu u pobjedi SNSD-a, čime će vjerovatno tražiti izgovor za svoje dalje ostajanje na funkcijama. SNSD nije pobijedio zahvaljujući referendumu, nego je tzv. Savez za promjene izgubio zato što su imali nejasan i blijed stav po ovom pitanju. Niko im nije branio da stanu rame uz rame s Dodikom u odbrani Dana Republike, ali neki kao Bosić su kružili kao kiša oko Kragujevca oko izjave da referendum podržavaju, dok su neki poput Čavićevog potpredsjednika Krsmanovića otvoreno bili protiv referenduma, štaviše prizivali sankcije Republici Srpskoj govoreći da vrebaju priliku da preuzmu vlast nakon što međunarodna zajednica kazni Dodika. Čavić se od njegovog nastupa na jednoj sarajevskoj televiziji nije ogradio, i tu leži jedan od razloga njegovog poraza: nejasnost, nedosljednost, i dvoličnost u vođenju nacionalne politike. Pokazalo se da sve Soroševe metode, od stvaranja opšte apatije i nepovjerenja u institucije, preko socijalne demagogije do relativizacije nacionalnih ciljeva i politike, nisu naišli na odgovor u narodu.
Na kraju, znalo se da će Radojičić pobijediti, ali vrlo mudro se sa takvim procjenama i rezultatima ispitivanja javnog mnjenja izašlo na početku, kako bi se značajne snage i ljudi bitni za pobjedu (koji možda u početku kalkulišu) privukli na svoju stranu. Ovakve procjene su (ne računajući nekredibilne internet ankete) izostale na kraju kampanje, kako se članstvo i simpatizeri ne bi uspavali. I ne samo da se nisu uspavali, nego je proradio i strah kod neutralnih birača od Čavićeve pobjede, strah kod istih onih ljudi na koje je on računao u svojoj kampanji da će glasati protiv Dodika. Na kraju je Čavić uspio da „Dodikov referendum“ pretvori u referendum protiv Čavića.
Sve karte na koje je Čavić zaigrao su propale, a njegova anti-kampanja mu se vratila kao bumerang. Igor i SNSD su vodili svoju kampanju, i postavili 15.000 glasova razlike za Igora kao cilj. Na kraju je ta razlika veća od 16.000 glasova. Pametnom dovoljno.
Autor: Srđan Mazalica
