Miroslav Gojković

Kako i kada je počeo rat u Bosni i Hercegovini: Jedna intimna istorija

Sinoć, 2. aprila 2021, gledao sam emisiju u kojoj novinar Senad Hadžifejzović veli da je „na današnji dan prije dvadesetdevet godina počeo rat u BiH, upadom arkanovaca u Bijeljinu“. Pretpostavljam da je to prihvatljivo per se svima, sem stanovnicima Bosanskog Broda. Zašto? I kako?

„E, pa krenimo ti ja sada, dok na nebo veče spušta se i pada”, veli Eliot u „Ljubavnoj pjesmi J.Alfreda Prufroka“. Rat je, druže Senade, počeo 3. marta 1992. u 15:15 časova. Lično sam promatrao sve to, pa, evo, šta ti mogu reći o tome iz prve ruke.

Prije svega moram ti reći kako i ja već dvadesetdevet godina svakog trećeg marta sjetim se kako se to desilo, duge tri decenije, od trinaeste do, evo, četrdesetdruge. I čestitamo u šali, cinizmu i nostalgiji prijateljima i sl, svakog trećeg marta početak rata, a svakog petog svoj odlazak od kuće. I svakog trećeg marta sjednem negdje pola sata, sat ili dva ili provedem noć misleći o svemu tome.

Elem... Prvi trenutak je išao ovako – trećeg marta hrvatskomuslimanske snage su dovezle vatrogasni kamion i postavile ga na ćošak ulica Beogradske i Radničke, tik uz kuću K.H. Odmah se tu pojavilo i nekoliko lokalnih hohštaplera sa puškama. Dovezao ih je moj komšija koga znam otkad sam se rodio, J.B., u žutoj zastavi 128. Potom je otišao i u narednih pola sata dva-tri puta je odlazio i ponovo se vraćao sa po nekoliko ljudi u autu i svaki put su iz gepeka vadili po nekoliko pušaka. Oko 200 metara dalje, tik prije mosta koji spaja Bosanski i Slavonski Brod, a time i Bosnu i Hrvatsku, na ćošku ulica – pazi cinizma – Bratstva i jedinstva i Oslobođenja nalazila se srpska barikada, koja je postavljena drugog marta, jutro nakon referenduma. (Nekoliko mjeseci prije toga među Srbima se pričalo kako je Slavonski Brod pun hrvatske vojske koja se povukla iz Vukovara i drugih gradova po Slavoniji i kako pripremaju pokolj srpskog stanovništva kojeg je bilo oko 33 posto od 34.690 stanovnika, koliko je popisano 1991. Svi su bili naoružani već od jeseni 1991. Sve etnije. Kod svog prijatelja srpske nacionalnosti, M.J., viđao sam oružje njegovog oca i starijeg brata, kada bi skrenuli sa povratka iz škole, dok je npr.komšija bošnjačke nacionalnosti O.M., sa svojim starijim sinom S.M. 19. decembra 1991, na dan kad je priznata Hrvatska, iz automatskih pušaka ispucao nekoliko okvira municije u Skopljanskoj ulici, u samom centru Bosanskog Broda. Zapucalo se oko 15:15 i taj trenutak sam gledao sa udaljenosti od oko 150 metara, sa ćoška ulica Skopljanske i Beogradske. (Bio je to koloplet malih gradskih ulica u MZ Rit: Beogradska, Skopljanska, Zagrebačka, Sarajevska i Nikšićka. Mala Jugoslavija, takoreći.) Nas djecu su odmah poslali u podrum kod prve komšinice A.M., a stariji su ostali kod nas u dvorištu. Prvo se puškaralo, a kako se noć bližila pucnjava je bila sve glasnija. U Brodu je već vladala psihoza, jer su čitavo ljeto, jesen i zimu po cijele noći niz Savu dolazile detonacije sa slavonskih ratišta, cijelo ljeto i zimu su se oglašavale sirene za vazdušne napade u Slavonskom Brodu, most je bio zatvoren i neko vrijeme je na njemu bio natpis „zabranjen prelazak za pse i Srbe“, te je bio veliki incident kada je preko Bosanskog Broda iseljavana kasarna JNA iz Slavonskog Broda. Bilo je još nekoliko sporadičnih incidenata, kafići su već bili podijeljeni na srpske i hrvatske, Srbi su nabavljali kokarde, Hrvati šahovnice, a Bošnjaci isticali mjesec i zvijezdu. Oni koji nikada prije nisu slavili Bajrame i Božiće, počeli su ih slaviti.

Pucalo se cijelu noć s trećeg na četvrti mart, cijeli četvrti mart i tek petog ujutro je stalo. Tada smo, nakon dva dana, konačno izašli iz podruma. Trećeg naveče je u podrum ušao stariji sin O.M., Bošnjaka, pijan, i počeo pričati kako stari laže da je ostao u Slavonskom Brodu i ne može preći most, već da on zapravo prevozi oružje u Kričanovu; Kričanovo je hrvatsko selo na obali Save, gdje se inače i cijelu 1991.čamcima prebacivalo oružje iz Hrvatske u Bosnu. Njegova majka M.M.je naglo počela da galami i počela da mu govori da je lud i pijan. Kada smo izašli iz podruma, otišao sam u Sarajevsku ulicu, oko trista metara od svoje kuće, kod prijatelja N.G. Preko puta njegove kuće bili su sve komšije Hrvati i Bošnjaci sa oružjem, a malo niže bilo je nekoliko vojnika sa oznakama ZNG, u maskirnim uniformama i sa automatskim puškama. Nakon nekoliko sati išao sam do prodavnice, do centra Bosanskog Broda i tada je već autobuska stanica bila prepuna crnokošuljaša. Zna se i da je komšija O.M., koji je bio doktor, proveo ljeto 1991.u Sarajevu na obuci Patriotske lige.

Već tada su mnogi ranjavani, ginuli, kuće su rušene, granate su padale, ljudi su zvjerski prebijani, sudbine su iščašavane. Tokom marta su tzv.crnokošuljaši na brutalan način pobili nekoliko civila u ulici Jugoslavenske narodne armije, koja je u gradu, a potom u selu Sijekovac. Do drugog aprila ja sam već proveo dane i dane u podrumu, bježao od kuće na jedno selo, nakon napada na to srpsko selo bježao u drugo, pretrčavao ulicu po kišom metaka.

Ja sam se sa trinaest godina plašio crnokošuljaša, moji drugari drugih nacionalnosti rezervista.

Od hiljadu drugih detalja spomenuću samo njih par. Sjećam se kako sam preko radija, na obroncima Vučijaka, slušao vijesti o prvim sukobima u Sarajevu i plakao jer tada već duže od mjesec dana nisam vidio oca.

Od 6.do 9.maja hrvatskomuslimanska vojska je zauzela sva sela oko Bosanskog Broda i temeljito ih popalila. U dubinu dvadeset kilometara do Odžaka, i širinu oko deset kilometara ka Derventi, te sve srpske kuće po gradu. Prva je srušena pravoslavna crkva. Odmah su osnovana tri veća logora za Srbe i nekoliko manjih, u tako malom gradiću, na tri kilometra dužine. Sa prijateljem koji je sa trinaest godina bio sa majkom i ocem u jednom od njih, družim se već trideset godina. Treći put u svojoj kratkoj istoriji od oko dvjesta i nešto godina srušen je u potpunosti, tog ljeta 1992. Dokusuren je u jesen i zimu 1992/93, kada su Srbi zauzeli Brod i poskidali krovove i stolariju sa hrvatskih i muslimanskih kuća i odnijeli ih na svoja zgarišta i ruševine. Sva nepojmljiva iracionalnost ljudskog roda ne nekoliko kvadratnih kilometara.

U proteklih dvadeset godina živio sam po nekoliko godina u Sarajevu, Beogradu, Zagrebu i Banjaluci i obišao sam veći dio Jugoslavije. Toliko sam razgovora vodio o svemu tome, i sagledavao iz svih vizura. Primijetio sam, na primjer, kako se Sarajlije po pravilu uzbude ako spomenete da rat nije počeo u Sarajevu. Da ljudi rijetko žele priznati drugima da su patili. Da želimo ekskluzivitet čak i na patnju. Kad mnogo patiš i kad mnogo boli često postaneš slijep za tuđu bol. Primijetio sam da i mene zaboli kad kažu kako „to“ u Brodu nije bio rat.

 

Prenošenje blogova i tekstova sa portala Frontal dozvoljeno je nakon isteka 48 časova od objave bloga ili uz pismeno odobrenje redakcije (16.04.2021.)

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne predstavljaju nužno uredničku politiku portala Frontal

Komentari
Twitter
Anketa

Da li vlasti u BiH trebaju da nagrade građane koji se vakcinišu protiv kovida-19?

Rezultati ankete
Blog