Srđan Barašin

Ni u svoja četiri zida!

Život nam je gdje su nam četiri zida. Tamo spavamo, čitamo, stvaramo, plačemo, uživamo. Kada se nekome povjeravamo, tražimo da šapatom izrečeno ni slučajno „ne izađe iz ova četiri zida“. Četiri zida razlikuju čovjeka od pećinskog čovjeka. Život u tom ograničenom prostoru je sve što neko ima. Neko, jer samo tu može biti ono što zaista jeste. Ono što nam nije dozvoljeno drugdje, dozvoljeno je u četiri zida.

Doduše, ne baš svima. Nije dozvoljeno, na primjer, onima koji nam „ne smetaju“ ali samo ako svoj autentični život žive u „svoja četiri zida“. Ne problematizujemo shvatanje o četiri zida, iako ono jeste problem, nego to da istopolni parovi u Bosni i Hercegovini nemaju pravo čak ni na svoja četiri zida, prostor u kojem im „dozvoljavamo“ boravak i na najmanji pomen njih, njihovih osjećanja ili, gluvo bilo, njihovih prava.

Podsjećamo: čovječanstvo je iz devetnaestog u dvadeseti vijek ušlo kopnenim putem. Nije bilo aviona, televizije i interneta. Iz dvadesetog u dvadeset prvi je ušlo elektronskom poštom (imejlom), a prije toga je već bilo na mjesecu. Ono što je bilo nezamislivo, neprirodno ili natprirodno, ne samo da je postalo zamislivo i normalno, nego prevaziđeno.

Stvari kojima se danas bavimo su čovjeku od prije sto godina bile nezamislive. Nije da toga nije bilo u njegovo vrijeme, samo se ćutalo. Tako se razvija društvo, prateći put u svoju Slobodu.

Iako mnogi tvrde suprotno, potraga društva za slobodom ne znači da ono srlja u propast. Naprotiv. Zato, pokušajmo da razmislimo da bismo razumjeli, jer u protivnom ćemo umjeti samo da sudimo, kako reče Karl Gustav Jung.

Zrelost jednog društva se ogleda u načinu na koji institucije rješavaju pitanja manjina – ne samo nacionalnih ili vjerskih nego svih manjina – kao i probleme s kojima se one suočavaju. Mi se, dakle, bavimo institucionalnim odgovorom, državom i njenim pravnim sistemom kao formalizacijom društvenih odnosa.

U smislu države i njenog odnosa prema građanima, istopolnim parovima još uvijek nije priznato osnovno pravo: postojanje. U stvarnom životu to znači da država zajednički život dvije osobe istog pola ne posmatra kao zajednički. Život u četiri zida za državu ne postoji. U ta četiri zida postoje dva zasebna života.

Način na koji država tretira, bolje rečeno ignoriše, svoje ljude više nije pitanje aktivizma i kafanskih razgovora o tome da li nekome treba dozvoliti da živi (treba i mnogo više od toga), nego prava na čije garantovanje je država samu sebe obavezala, tako što je postala članica Savjeta Evrope. Što ne smije biti, a i nije, samo deklarativnog karaktera.

Evropskom konvencijom o ljudskim pravima i Ustavom Bosne i Hercegovine je, između ostalog, garantovano i pravo na porodični život. Sa druge strane, Evropski sud za ljudska prava je u više navrata zaključio da su istopolni parovi jednako kadri kao i parovi različitog pola da stupaju u stabilne intimne odnose. Takvi odnosi, kaže Sud, potpadaju pod pojmove privatnog i porodičnog života.

„U nedavnoj presudi, taj Sud je utvrdio kršenje prava na privatni i porodični život aplikanata, jer Rusija nije pravno regulisala istopolne zajednice. To znači da su takvi parovi lišeni mnogih prava iz sfere porodičnog, krivičnog, socijalnog ili zdravstvenog prava. U tom smislu se može zaključiti da je stav Suda takav da su države članice Savjeta Evrope u obavezi da pravno prepoznaju i zaštite istopolne zajednice (npr. kroz donošenje zakona o građanskom partnerstvu). Nedostatak takve legislative može dovesti do povrede Konvencije“, tvrdi Igor Popović, viši asistent na Pravnom fakultetu Univerziteta u Banjoj Luci.


Govoriti o pravima zna biti suvoparno, a često i teško razumljivo. U ovom slučaju, međutim, govoreći o pravima nekih mi govorimo o osjećanjima i biću ljudi Bosne i Hercegovine, koje država dobrovoljno ignoriše. Garantovati ljudima ljudska prava nije stvar više sile, nego ozbiljnosti države i njenih institucija.

Zato je ovo pitanje lako riješiti, samo treba donijeti neke zakone, i to na nivou entiteta, da odmah spriječimo bojazan o prenosu i oduzimanju nadležnosti. Naglasićemo da već priznatim stanovnicima BiH donošenje tih zakona ne bi značilo ništa, jer se time ne bi narušio njihov život i društveni odnosi. Nekima bi, sa druge strane, to značilo onoliko koliko im znači mogućnost za vođenje normalnog života.

U tom smislu, rješenje je samo formalizovanje ljudskosti – stavljanje na papir onoga što u stvarnosti već postoji.

Banalni primjer: dvije osobe istog pola žive u intenzivnoj emotivnoj vezi u stanu jedne od njih. Kada osoba čiji je stan umre, druga osoba nema pravo da naslijedi stan u kojem živi. Razlog: isti pol dvije osobe. Da je preminula osoba bila u legalnoj porodičnoj vezi, dakle s partnerom različitog pola, partner bi imao pravo na porodičnu penziju, prava iz zdravstvenog osiguranja…

U ovom primjeru, nasljedstvo pripada daljem rođaku, jer preminula osoba nema nikog bližeg. Ima partnera istog pola, ali pošto za državu on ne postoji, država ga istjeruje iz stana, a stan daje daljem rođaku. Igrom slučaja, dalji rođak je prezreo preminulu osobu nekoliko godina ranije, kada je saznao za njenu seksualnost, te je se odrekao.

Naravno, može biti i drugačije. Mnogi imaju tolerantne i otvorene dalje rođake, ali država sa pravnim sistemom se ne smije uzdati u tuđu toleranciju, već ona mora da bude tolerantna. Sama bojazan od toga da neko dobije nešto što mu ne pripada je dovoljna za djelanje – regulisanje pitanja istopolnih parova.


Na taj način Bosna i Hercegovina ne bi postala zemlja za primjer, jer je priznavanje takve zajednice moguće u većini evropskih zemalja. To ne znači da svi ljudi u Evropi to treba da rade, niti da će raditi. Naprotiv, to znači samo postojanje mogućnosti za one koji takvu zajednicu žele i kojima je ona potrebna.

Najsvježiji primjer iz regiona je usvajanje Zakona o istopolnim zajednicama u Crnoj Gori. Hrvatska je slično uradila još 2003. godine. U Srbiji to pitanje još nije riješeno, ali bi uskoro moglo da bude.

S ovim je povezana i problematika s kojom se suočavaju transrodne osobe – ljudi koji promijene pol. Njima je proceduralno praktično onemogućeno da izvrše promjenu pola u ličnim dokumentima, iako je biološka promjena pola moguća. To, mada ne znamo da se zaista desilo, može da dovede do faktičnog sklapanja istopolnog braka. Ako je biološka promjena pola dozvoljena hirurškim putem, a pravno nije, znači da istopolni brak može da se sklopi, ali kao sada jedino mogući brak – između muškarca i žene, jer partneri „na papiru“ imaju različit pol.

Činjenica je da bi ova stvar bila uveliko riješena da su joj se malo više posvetili krojači javnog mnijenja, mediji koji su u prilici da stvore društveni pritisak. Međutim, nismo sigurni koliko novinara koji su u prilici da se ovim pitanjem pozabave, uopšte to žele da rade. Budimo zadovoljni ako nisu na tvrdoj liniji suprotne strane – koja bi potpuno zabranila postojanje ljudi sa drugačijim osjećanjima.

Osim toga, iznenađuje konformizam (što znači i neumjerena konzervativnost) mladih političara. Jedan od njih je i gradonačelnik Banjaluke, Draško Stanivuković, koji je svega nekoliko mjeseci nakon što je izabran rekao da se u Banjaluci „neće održati gej parada“ dok god je on gradonačelnik. To je bilo začuđujuće nama koji smo novog gradonačelnika gledali kako hoda ulicama Štokholma sa članovima „Moderaterna“ stranke, pogotovo nakon što je rekao da je „Švedska primjer demokratije“. Inače ta „sestrinska stranka“ partije čiji je gradonačelnik funkcioner zvanično ima organizaciju koja se bavi problemima s kojima se susreće LGBT populacija (LGBT-Wing).

Bilo bi realno očekivati zalaganje za održavanje parade, a ne protivljenje njenoj organizaciji. Parada se u Sarajevu održava već dva puta bez ijednog incidenta, što, opet, nije dodatno popravilo položaj istopolnih parova, jer neophodni propisi nisu usvojeni.

Uopšteno govoreći, grijeh mladih političara leži u njihovoj potrebi da se potčine opštem shvatanju, s jedne strane, i zato što nemaju dovoljno strpljenja da rade na razvijanju progresivnih ideja i mijenjanju opštih shvatanja, s druge strane. Ne želimo da vjerujemo u to da su im retrogradne ideje ranije usađene u školi ili u kući, daleko bilo.

Koga da krivimo što nisu naučili šta je, na primjer, pravo na javno okupljanje? Mada, opet, nije da nisu imali priliku da slušaju o tome u brojnim posjetama i seminarima u Savjetu Evrope i sl. na koje ih šalju njihove stranke.

Elem, ako bi se kojim slučajem usvojili neophodni zakoni, stanovnici bi zemlju u kojoj žive možda prvi put u njenoj kratkoj istoriji mogli smatrati civilizovanom. Ove promjene se zaista tiču „njihova četiri zida“, kako svakodnevno nazivamo životnu sferu istopolnih parova.

„Glavno životno pitanje jeste: šta možeš uraditi za druge.“ rekao je Martin Luter King. U tom smislu, rješavanje problema četiri zida se ne tiče ni konstitutivnih naroda, ni ostalih, ni majorizacije, ni prenosa nadležnosti, ni stranaca. Za razliku od provođenja odluke „Sejdić-Finci“, ovdje nije potrebna ni najmanja izmjena Ustava i političkog uređenja.

Ništa od čega se u ovoj zemlji strahuje ne bi bilo ugroženo, jer se usvajanjem potrebnih propisa ne zadire u pravni sistem Bosne i Hercegovine. Naprotiv, on se poboljšava priznavanjem prava svojim građanima, i to odozdo prema gore, što bi značilo da se formalizacijom stvarnog stanja u društvu nekome olakšava, a ne nameće okvir u koji mora da se uklopi. Četiri zida odavno spadaju u osnovne stvari.

Kako smo već prikazali, država ne omogućava život istopolnim parovima ni u četiri zida. Čini se da je počelo da ističe vrijeme u kome neko može naglas da kaže kako pitanje porodice i ljudske intime nije pitanje koje treba da detaljno uređuje država. Država ne bi smjela da zadire ni u četiri zida, niti da liježe u krevet sa svojim stanovništvom.

Ljudi se moraju pustiti da žive. Makar u svoja četiri zida.

Ali avaj! Ni u četiri zida.

 

Prenošenje blogova i tekstova sa portala Frontal dozvoljeno je nakon isteka 48 časova od objave bloga ili uz pismeno odobrenje redakcije (18.10.2021.)     

Komentari
Twitter
Anketa

U kojoj državi su građani BiH najbolje živjeli?

Rezultati ankete
Blog