Intervju

Bazdulj: BiH u kojoj se ljudi rođeni nakon '95. nazivaju genocidašima i UZP-ovcima meni ne treba

Muharem Bazdulj, pisac, prevodilac, novinar, kolumnist koga šira javnost u BiH, posebno njen bosansko-sarajevski dio najviše poznaje po 'spornim' feštama na kojima se na Zlatiboru družio sa Peterom Handkeom, dobitnikom Nobelove nagrade za književnost i jednim od najvećih austrijskih pisaca. Bazdulj je rodom Travničanin, živio i radio u Sarajevu, njegove se knjige objavljuju „od Vardara pa do Triglava“, a zadnjih nekoliko godina je u Beogradu. Bazdulj je, naime, ne jednom, bio žrtva opakih hajki, linča i govora mržnje, zbog njegovih stavova, mišljenja, subjektivnih dojmova na koje, valjda, ima pravo. Ili je imao do prije neki dana kada ga je Gradsko vijeće Bihaća, uz Handkea i Kusturicu, proglasilo nepoželjnim u tom gradu. Tim povodom, između ostalih, u nastavku intervju Muharema Bazudulja za Bljesak.info.

Gospodine Bazdulj, nedavno je Gradsko vijeće Grada Bihaća vas, Petera Handkea i Emira Kusturicu proglasilo nepoželjnim u tom gradu. Neću pitati kako se osjećate zbog toga, nego što nam to govori o društvu u kojem je pisac, doduše, neistomišljenik, prijetnja? 

Bazdulj: Drago mi je što ste baš tako formulisali pitanje. Zapravo je prilično nebitno kako se ja zbog toga osjećam. Ono zbog čega bi, međutim, svi koji participiraju u političkoj zajednici čiji je centar u današnjem Sarajevu,  morali da se preispitaju jeste pitanje o tome kako je moguće da se takve svinjarije dešavaju, a da ama baš niko ne reaguje. Već se nedjeljama i mjesecima sprovodi medijski linč protiv trojice ljudi čiji je grijeh što su – pjevali u kafani. A nisu pjevali ni „Oj Sjenice, nova Srebrenice“ ni „Jasenovac i Gradiška Stara“ ni „Kada Naser kroz Kravicu prođe“, nego su pjevali ljubavnu pjesmu Halida Bešlića. I na njih se digla kuka i motika: od anonimusa sa društvenih mreža do političara. Nekad je u tom istom Sarajevu postojala javnost koja je reagovala i na puno manje budalaštine. Danas je očito dovoljno biti „izvan raje“ i da je na vas sezona lova otvorena. To je jadno, bijedno, kukavno i sramotno, ne zbog žrtava te sredine, nego zbog te sredine same. Jer daleko da se svi tamo slažu sa tim. Meni su se privatno javile desetine ljudi iz Sarajeva da mi pruže podršku, a kad sam prije dvije-tri nedjelje bio u Sarajevu na festivalu “Sloboda narodu“, takođe su me s velikom dobrodošlicom dočekali neki mladi Sarajlije koje otprije nisam poznavao, ljudi u ranim dvadesetim koji su u vrijeme kad sam ja odlazio iz Sarajeva bili osnovci, a koji su u međuvremenu očito sazrili i stekli neke vrijednosti koje se baš ne uklapaju u tamošnji vladajući narativ. Samo i njima očito nedostaje zvanični medijski komunikacijski kanal. Jer kao u onoj dosjetci o tome kako nisu dizali glas dok nisu došli po njih, o mom “slučaju“ se putem autorskog teksta oglasio tek jedan Sarajlija, ali, što bi se reklo, bivši, otjeran zbog  “delikta mišljenja“: Vuk Bačanović. I to je jedan od problema današnjeg Sarajeva o kojem sam već govorio, ali, eto, ispostavilo se da i nisam bio posve u pravu. Naime, prije dan-dva, odnosno nakon što ste mi već poslali preliminarna pitanja za intervju, a prije nego što smo počeli naš razgovor, desila se jedna jedina stvar u zvaničnoj sarajevskoj javnosti koja je prekinula opštu i konsenzualnu šutnju povodom linča pokrenutog protiv mene. Mladi publicista Dino Šakanović objavio je sjajnu i argumentovanu analizu tog medijskog linča, pravu i uzornu malu case study. Objavio je to na sarajevskom portalu Prometej. Ja sam prije nekoliko mjeseci taj isti portal Prometej izjednačio sa Stavom i Nomadom. Priznajem, evo, da sam tada u polemičkom žaru pogriješio, mada je uredništvo Prometeja imalo potrebu da se od teksta svog saradnika Šakanovića prilično licemjerno ogradi. Ne ide im to na čast, ali to ne znači da ja nisam pogriješio. Nisu svi isti. Kad kažemo da su svi isti, to obično iz nas govori emocija. Tako je bilo i sa mnom. Mea culpa. 
 
Kako je završila ‘trakavica’ oko vašeg statusa u Oslobođenju i što je to bilo toliko sporno? Čovjek se više ne smije naći ni u društvu onih koji ne misle kao većinsko Sarajevo? 
 
Bazdulj: Ja sam u „Oslobođenju“ nakon dvije-tri godine rada u uredništvu, punih jedanaest godina bio vanjski saradnik. Vi i sami znate kako izgleda novinarski prekarijat. Potpisuju se ugovori na tri ili šest mjeseci i izdavač pravno gledajući ima pravo da taj ugovor raskine i ne produži ga kad god procijeni da mu to odgovora. U ovom trenutku, u kontekstu pominjanog linča, njima bi moja saradnja donosila više štete nego koristi. Zahvaljujući potpunoj slobodi koju sam imao u prethodnih jedanaest godina, ja sa ovim prekidom saradnje zaista nemam problem. A ako u budućnosti opet budem pisao u nekom sarajevskom mediju, prilično sam siguran da će to biti „Oslobođenje“. 
 
Kada je i zašto došlo do vašeg preseljenja u Srbiju, što ga je uopće uzrokovalo i zašto vam se to zamjera? Brojni mediji u BiH objavili su da ste član Upravnog odbora Radio televizije Srbije. Vaš se rad, moj je dojam, prati više otkako ste otišli iz BiH, nego kada ste ovdje bili. 
 
Bazdulj: To sa tim Upravnim odborom, Gloria, vam je sjajna ilustracija bijede današnjih sarajevskih medija. Dakle, internetska pretraga dužine petnaestak sekundi otkriće svakom da je rok za prijavu kandidata za UO RTS bio oktobar prošle godine. Mene je, dakle, Udruženje novinara Srbije tada i kandidovalo. Zbog niza razloga, od korone do nedostatka kvoruma u tijelu koje taj izbor vrši, sama selekcija se razvukla. Međutim, nakon famoznog “slučaja Romanija“ iz maja ove godine, takozvani Radio Sarajevo, jedan od dva-tri najodvratnija i najneprofesionalnija medija u jugoistočnoj Evropi objavljuje da je ta kandidatura zapravo „nagrada“ meni zbog tog pjevanja, kao da sam učesnik na Zvezdama Granda i kao da je moguće nekog retroaktivno nagrađivati. I mada je stvar, kažem, lako provjerljiva, odmah se pridružuje slobodarska Slobodna Bosna i cijela ta kasablijska tabloidna krema. Kao što se i famozni dernek sa Handkeom nije desio u Višegradu, nego na Zlatiboru, to nikog od njih ni na šta nije obavezivalo. Sve go bosanski Hegel koji kaže „tim gore po činjenice“. Mene je jedan prijatelj, ugledni advokat, ubijeđivao da po Sarajevu tužim koga stignem: od medija do Željka Komšića, garantujući mi da će svaki pošten sud presuditi u moju korist. Malo mi je i žao što sam previše lijen i komformista da se u to upuštam. Da sam dva-tri skrinšota najodvratnijih prijetnji koje su generisali ovi linču skloni mediji i političari napravio i odnio u policiju, mogao sam da nadbursaćim i samog Bursaća, ali, eto, neki od nas ne vole te sportove.   A vaš dojam o tome koliko bh. mediji prate moj rad je takođe tačan. Da parafraziram jednog pjesnika koga oni ne podnose, što sam ja uspješniji izvan njihove avlije, to sam u njihovim očima sve veći izdajnik. 
 
Nedavno je beogradski Nedeljnik objavio i vaš biografski kroki posvećen Ivi Andriću. Čini se da je Andrić danas ‘življi’ nego ikada i da zanimanje za svaki njegov zarez ne jenjava. Što je to što ga danas čini toliko prisutnim među nama, a nije definitivno njegova literature,  jer se ovdje, malo šta, čita?
 
Bazdulj: Da, to je knjižica od pedesetak strana koju mi je bilo izazov napisati jer sam znao da će tiraž biti 30.000 primjeraka odnosno da će knjigu čitati jako puno ljudi, a da treba biti takva da onom ko o Andriću ne zna ništa kaže ono najvažnije, a onome ko o Andriću zna mnogo toga kaže bar nešto novo. Po prvim reakcijama, reklo bi se da mi je uspjelo. A što se tiče drugog dijela vašeg pitanja, ima za to mnogo razloga. Andrićev život je sam po sebi paradigmatičan za dvadeseti vijek na ovim prostorima, a njegovi uvidi u lokalne aporije su neizostavni za razumijevanje dubinske situacije u BiH. Stoga, paradoksalno, čak i nije nužno čitati Andrića da bi se o njemu imalo neko mišljenje, a još je tačnije, u kontekstu savremene bh. situacije reći: Kaži mi šta misliš o Andriću i kazaću ti ko si. 
 
Zašto se danas, ne samo Andrićeva, nego i brojna druga književnost čita ideološki, nacionalistički? Zašto nismo, barem mi u zemljama bivše Jugoslavije, sposobni od toga pobjeći? 
 
Bazdulj: Zato što kod nas politika guta sve, ne samo književnost. Kad čitate memoare iz vremena komunističke jednopartijske države, vidite da su se tada često družili komunistički funkcioneri i neki poludisidenti. Danas je i to s kim pijete kafu politička činjenica, a kamoli interpretacija književnosti. Tuzlanska nagrada Meša Selimović dok je postojala nije nagradila bilo koga ko se ne uklapa u tamošnju inačicu političke korektnosti. Svjedoci smo slučaja „nepodobnosti“ Semezdina Mehmedinovića u Hrvatskoj. NIN-ova nagrada u Srbiji koja se možda najduže opirala jeftinoj politikantskoj vulgarizaciji naposljetku je i sama pokleknula. Crnogorske nagrade u vrijeme vladavine DPS-a takođe su očito bile teledirigovane. Utješno je, barem se meni čini, da se čitalačka publika još uvijek koliko-toliko opire takvom doživljaju književnosti. 
 
Koliko vam je odmak u Beograd pomogao da sagledate situaciju u BiH i što za pisca znači da ne stvara ‘u svojoj zemlji’ ako vi BiH smatrate ‘svojom zemljom’? 

Bazdulj: Gledajte, ja sam se rodio u Jugoslaviji i u njoj sam proživio prvih petnaest godina života, onda sam živio u nezavisnoj Bosni i Hercegovini nepunih dvadeset, a uskoro će biti tačno deset godina kako živim u Beogradu, odnosno u Srbiji. Tako da BiH jeste zasigurno moj zavičaj, ali u kontekstu one latinske „gdje ti je dobro, tu ti je domovina“ i u parafrazi Borisa Marune, a na tragu vašeg pitanja, jasnije i bolje vidim BiH iz ove bliske daljine. Neko ko bi pratio moju bibliografiju jasno bi vidio da osim saradnje sa Gavrilom Grahovcem u izdavačkoj kući „Bosanska knjiga“ još pri kraju prošlog vijeka, ja uglavnom objavljujem izvan Sarajeva, najprije najviše u Zagrebu, a kasnije u Beogradu. Neko vrijeme mi je bila podnošljiva ta pozicija da živim u jednoj sredini, a da kao pisac funkcionišem ponajviše u drugoj, ali sada jasno vidim da je to bilo pogrešno. Kako da vam kažem, u jednoj jedinoj beogradskoj ulici, u Knez Mihailovoj, dakle, ima tri puta više knjižara, pravih knjižara, mislim, dakle ne papirnica gdje se prodaju udžbenici i slikovnice, nego u cijeloj Bosni i Hercegovini, da sada i ne govorim da BiH kao BiH ne postoji kao jedinstveno tržište te da se u Bijeljini ili Gradišci više čitaju knjige iz Srbije nego iz BiH, kao što se i u Orašju ili Livnu više čitaju knjige iz Hrvatske nego iz BiH. Danas su stvari uglavnom transparentne i moje mjesto unutar srpske književnosti je jasno primjetno i vidljivo između ostalog i po mjestu mojih knjiga u izlozima tih beogradskih knjižara, po njihovim tiražima, recepciji i odjecima, što iz nekog razloga takođe duboko uznemirava pokojeg klasika iz Kantona Sarajeva, a meni je zaista neznano zašto. Otišao sam, niti sam im konkurencija, niti to želim biti, niti sam to ikada bio. Neka uživaju u svojim vojvodo-serdaru merhabanjima na sve četiri strane na pet stotina metara zajedničke im promenade. Da parafraziram Halila Džubrana, eto im njihova Bosna i Hercegovina, meni takva ne treba. Ali Bosna i Hercegovina u kojoj su i Travnik i Vitez, i Stolac i Ljubinje, i Mostar i Brčko, u kojoj se ljudi koji drukčije misle ne o(t)pisuju kao genocidaši i UZP-ovci, makar bili rođeni i poslije 1995, u kojoj se (re)integracija zemlje ne zamišlja kao zauzimanje kontrolom nad teritorijom uz poruku „neprijateljskom“ stanovništvu da se na traktorima uputi ka rezervnoj domovini, nego kao istinsko traženje najmanjeg zajedničkog sadržioca o budućnosti uz stvarno poštovanje, a ne zloupotrebu, svih žrtava, to je Bosna i Hercegovina koja će uvijek biti moja. 
 
BiH, ova koju danas živimo, stovena je na krhotinama rata. Što je i danas drži na kakvom – takvom okupu i ima li budućnost kao funkcionalna država? 
 
Bazdulj: Da, današnja Bosna i Hercegovina je posljedica krvavog troipogodišnjeg rata. Ona u velikoj mjeri funkcioniše samo zahvaljujući okviru koji osigurava međunarodna zajednica. Nažalost, ona vrsta kompromisa koja nastaje pokušajem „stajanja u tuđim cipelama“ nikad nije politički ostvarena. Bošnjačka politička elita uopšte ne pokušava da razumije srpske i hrvatske strahove, kao što ni srpska politička elita ne pokušava shvatiti bošnjačke te, u manjoj mjeri, hrvatske strahove, odnosno da hrvatska politička elita ne razumije bošnjačke te, u manjoj mjeri, srpske strahove. Dugoročne budućnosti, mislim, nema bez unutrašnjeg dogovora, a ne vidim da je takav dogovor bilo kome cilj. Bošnjačka politika se nada nekakvom intervencionizmu u svoju korist, dok se srpska i hrvatska politika nadaju promjeni globalne paradigme koja će im pomoći da ostvare vlastite ciljeve. 
 
U najvećoj mjeri se danas iz medijskog Sarajeva gotovo pa svakodnevno vode hajke i linčuju ljudi koji ne misle kao, što bi Izetbegović rekao, demografska većina. U kojem je trenutku sve to skupa eskaliralo i postalo moguće? Čini mi se da su Srbi, Hrvati i Bošnjaci puno više međusobno uvažavali i poštivali ranih dvijetisućitih. 
 
Bazdulj: I meni se tako čini. Vi ste mladi, pa to vrijeme pamtite iz druge perspektive, ali ja sam već bio relativno duboko u tim novinarsko-književnim vodama i pamtim da mi se činilo da smo psihološki ratno vrijeme ostavili iza sebe. Pravo da vam kažem, i ja sam sebi često postavljao pitanje kad se klatno počelo kretati u drugom pravcu i nemam pravi odgovor. Čini mi se da je svaka inicijativa – bilo politička, bilo kulturna – koja je pokušavala da nađe stvarni najmanji zajednički sadržilac kod Srba, Hrvata i Bošnjaka dočekivana na nož. Otud su se sve „zaraćene strane“ vratile, reklo bi se, na svoje default postavke iz ranih devedesetih. 
 
Hrvatskoj je ovih dana objavljena i Kiševa biografija Marka Thompsona u vašem prijevodu. Što bismo mogli naučiti od Danila Kiša? 
 
Bazdulj: To je zapravo već druga Thompsonova knjiga o Kišu koju sam preveo. Indikativno je da je prva izišla paralelno u Beogradu i Sarajevu, a druga, evo, samo u Zagrebu. Ispostavlja se, dakle, da je Kiš pisac koji je i više od trideset godina nakon svoje smrti, usprkos markantnoj srpskoj ekavici, ima svoje čitaoce i poštovaoce u Zagrebu i Hrvatskoj. Ima mnogo toga što od Kiša možemo naučiti, a o velikom broju tih lekcija piše upravo Thompson u knjizi o „žamoru povijesti“ u Frakturinom izdanju koju srdačno preporučujem čitalačkoj publici. Meni je otkad objavljujem, a ima tome skoro četvrt vijeka, stalo da sam prisutan kao autor na cijelom prostoru od Sutle do Vranja, pa me i stoga obradovala ova mogućnost saradnje s Frakturom i prilika da se u Zagrebu opet okušam i kao prevoditelj, desetak godina nakon što (i) u Zagrebu objavljen moj izbor iz poezije
 
 
 
Izvor: Bljesak.info
Blog