LAZUKIĆ: Zašto ste izabrali da vam filozofija bude životni poziv?

GALIĆ: Valjda je ta ljubav u određenju same filozofije presudila (filozofije=ljubav prema mudrosti), jer sve što radim u životu biram srcem. Na silu ne pokušavam ništa, odnosno probam, ali se, prije ili kasnije, vratim na pravi put. A u njoj sam osjetila tu slobodu koja je primjerena mom duhu u kojoj mogu da se potpuno izrazim. Filozofi imaju tu sposobnost i nemoguće učiniti mogućim, maštu ukrotiti i predstaviti je sasvim kroz smislene stavove, ali ono najvažnije, suočiti se sa najvećim strahovima i problemima sa kojima se svako od nas bar jednom nađe oči u oči, kao što je na primjer fenomen smrti... Neustrašivost.

LAZUKIĆ: Koja filozofske teme vas trenutno najviše zaokupljaju?

GALIĆ: Teme koje me ovog momenta zaokupljaju su uvijek nepresušan pojam ličnosti, odnosno ostvarenog pojedinca, a odgovore za to pronalazim ne samo u filozofiji i sferi egzistencijalizma koja mi je primarna sfera interesovanja, nego i u svim drugim oblastima na koja se ljudski um može zaputiti kako bi našao rješenje za svoje probleme, tako da konkretno govoreći radim na načinima spoznaje kod Sartra koji će dati za pravo na samo raciu i mišljenju da ima glavnu riječ prilikom formiranja slike o svijetu odnosno o samom sebi, već i ostalim izvorima našeg saznanja, kao što su na primjer čula, tijelo i tome sl.

LAZUKIĆ: Šta mislite o umjetnosti današnjice na našim prostorima?

GALIĆ: Velika je stvar kada uključiš TV u 6 ujutru, kanal je slučajno namješten na HRT i vidiš spot naše Banjalučanke Vanje Mišić (znači-VAU!) Takve stari su mi inspiracija i takve ljude prepoznajem. Ostalo (a umjetnost je veoma veoma široka oblast djelovanja), potrebuje vremena za izučavanje umjetnosti, odnosno estetike, pa da bi se i moglo na kvalitetan način govoriti o umjetničkim ostvarenjima na našim prostorima. Naravno da talenata ima. Prepoznaju se, najčešće se sami probijaju do svoga medijskog prostora, a potrebna im je pomoć, najprije novčana, pa onda i svaka druga.

LAZUKIĆ: Šta za vas predstavlja pisanje i odakle crpite inspiraciju?

GALIĆ: Pisanje je kako se čini određena vrste potrebe – kao nekome nahraniti se jelom, pisanje je hrana za dušu onome ko piše i sa time se poistovjećuje. A naime, ono za šta se ja zalažem jeste da sve pročitane knjige na svijetu, odnosno napisane, služe nama ne samo da ih iščitamo nego i da se sami upišemo u svijet pisanja. Inspiracija mi može doći iz različitih strana jer mene i moj svestrani duh zanima ama baš sve - tako da to može biti knjiga popularne psihologije u kojoj je riječ o emotivnim vampirima, može biti alhemija, numizmatika, astrološke karte, čakre, Gete, život velikih umjetnika, slike, kineski horoskop, Oskar Vajld, Bodlerova pjesma, nenadana Jovanina reakcija na ogroman zid kada kaže Hampti-Damti, iskrena ljubav između dvoje zaljubljenih koji se ne mogu uzdržati, ples… Preporučujem, za mlade posebno, Hermana Hesea i njegova djela.

LAZUKIĆ: Prije nekoliko godina pokrenuli ste vlastiti blog. Koje savjete dajete mladim autorima koji tek počinju? 

GALIĆ: Blog je nastao kao potreba za sopstvenim izrazom i logičan je slijed kada se osvrnemo na svekoliku moć tehnike koja je postala kao nano čestica stopljena sa našim osnovnim ćelijama. Povodom bloga, savjetujem da budete uporni, (kao uostalom i u svemu). Pronađite sebe, to je glavni zahtjev (ili molba), a u tom traganju neka vam blog posluži da uvijek bude vaš lični pečat nekom tekstu, fotografiji, događaju ili putu, bitno je da predstavite sebe. Ukoliko se trudite da sve radite zbog nekog poziranja, kopiranja, “praćenja trendova”, ili da biste osvojili neki novac kroz zaradu od vaših tekstova – nekome će i to poći za rukom, zavisi od toga za šta se opredijelio (u mom slučaju nemam baš nekih niti marketinških znanja niti afiniteta da postanem filozofski menadžer jer je to spoj nespojivog), bitno je raditi to iz svojih ličnih pobuda, ne pristajati na kompromise kada se dovodi u pitanje vaš integritet kao ličnosti ili čak kredibilitet u etičkom smislu, a ako neko nije došao do te granice, taj nije još počeo da živi ili nema tu etičku crtu koja nam govori kada je vrijeme da zastanemo i ne činimo ono što nam nije svojstveno a što će nam donijeti novac ili još gore učiniti nekome nažao.

LAZUKIĆ: Sa kojim profesorima sa svjetskih katedri ste sarađivali?

GALIĆ: Evo, taman ste me podsjetili da se javim Timoti Mortonu koji je zakazao u trenutku odobrenja prevoda jednog dijela njegove fenomenalne knjige “Ekologija bez prirode”, pa sam kontaktirala Martu Nusbaum, njen prevod je gotov i biće objavljen u narednom broju časopisa Noema. A čekam i od Singerovih izdavača da se jave ali on je toliko tražen da će to biti kao drugi dolazak Isusov. Što se tiče ostalog tiče, moj originalni naučni rad je objavljen u Radovima, časopisu za humanističke i društvene nauke Filozofskog fakulteta Univerziteta u Banjoj Luci, što je posebna čast ne samo za mene nego za svakoga ko se bavi filozofijom, a svjetlost dana ugledaće i rad posvećen odnosu tehnike i filozofije, zatim o subjektu u savremenoj filozofiji,a tiče se i moje magistarske teze koju su ne na ontološkom  nego na gnoseološkom polju istraživati kroz Sartra kao zaista velike inspiracije.

LAZUKIĆ: Smatrate li da se bh. društvo išta mijenja na bolje u svom odnosu prema ženama ili je još uvijek prisutna mizoginija?

GALIĆ: Ono što nikako ne podnosim jesu jalove teorijske rasprave oko pitanja koji se najviše, a možda čak i isključivo tiču živih problema, rješivih i primjenjivih samo na pojedinačno odabran slučaj, nikako generalno i nevezan za osobu o kojoj se u tom slučaju radi. Pitanje položaja žene najbolje dolazi iz naših samih porodica i odgoja koji su naše majke, a zatim i mi same preuzele i preuzimamo, a nadam se da će se to iskorijentiti, da kada žena saopšti mužu da će izaći naveče sa drugaricama da to ne bude kao šok u najmanju ruku, a kada on izlazi maltene svaki dan i kada god mu se prohtije, to ne igra uopšte nikakvu ulogu. Mislim, takve stvari nisu one za kojima ja žudim, ali nepravda koju svaka žena, a pogotovo majka i to zaposlena nosi sa sobom, jeste teret svoga tijela, koje toliko trpi tokom trudnoća, ali i poslije, (i prije, jer žensko tijelo je mnogo osjetljivije na različite promjene nego muško) a pored tijela i psihe, a na šta ni žene same ne obraćaju pažnju i prepuštaju se debljanju, ostajanju kod kuće i potpunoj nebrigi za svoje sopstveno zdravlje i izgled, za pravljenje bilo kakvog pomaka u istupanju protiv tradicije, a što će donijeti boljitak našim kćerkama.

LAZUKIĆ: Da li ste imali neka neagtivna lična iskustva s poslodavcima?

GALIĆ: Moje loše iskustvo kao žene je veoma bogato, od potpuno luđačkog verbalnog maltretiranja jednog vozača u kuhinji gdje sam radila kao pomoćni radnik, novijeg datuma; seksualnog zlostavljanja kao radnice u kafani kada sam imala 20 godina i prvi put počela raditi uopšte; nasilnog povratka na posao poslije nepunih dva mjeseca od rođenja Jovane, kako bih uopšte sačuvala isti; pa ima toga dosta zaista jer mnogo sam poslova radila, nemaš se kome obratiti kada ti je sigurnost kao radnika u pitanju, a sajtovi i telefonske linije za pomoć koje sam kontaktirala niti šta značajnije rade po tom pitanju niti imaju neku silu da izmjene zakone u ovoj državi gdje pod broj jedan ti nisi ni prijavljena, a kamo li da možeš dokazati bilo šta drugo, odnosno tražiti pravo po osnovu nečeg; u trenutku kada sam dala otkaz na poslu, Centar za socijalni rad nije mi pomogao sa jednokratnom novčanom pomoću, a na vrata smo im zakucali i suprug i ja zajedno.

LAZUKIĆ: Rekli ste da ne podnosite jednoličnost i sterilnost u nastavnim metodama. Na koje načine vi činite nastavu primaljivijom učenicima?

GALIĆ: Igrom slučaja sam dobila i certifikat za Inovativnog mladog profesora BiH, mada to ne govori puno, jer tek treba da zaživi nešto što će nadići propisane metode, tj. oblike rada od strane našeg Ministarstva koje se trebaju poštovati prilikom sprovođenja jedne nastavne jedinice. Ono što prestavlja moj ponos jeste da sada kad ne radim više, sreću me i pišu učenici i žele sve najbolje u životu govoreći da sam nezamjenjiva i da im je filozofija odnosno logika zaista bila jedan od najnteresantnijih predmeta. Tajne ne vjerujem da ima, osim toga, da nikada ne treba zaboraviti da je period odrastanja kroz koji djeca prolaze njima najteži u tom trenutku i to tako treba prihvatiti – ozbiljno i sa poštovanjem i tako se prema njima i odnositi.

LAZUKIĆ: Oformili ste Udruženje Sofia, nastojite i kulturu i filozofiju približiti ljudima. Možete li nam reći nešto više o tome?

GALIĆ: Ova strast za stvaranjem ali prvenstveno ljubav koju nosim u sebi ponajviše za filozofiju, tjera me da se borim za ostvarenje na tom polju. Na vrata na koja sam zakucala gdje bi mi mogli pomoći, nailazila sam na negativan odgovor. Naredni kork bila je edukacija u vidu samostalnog preduzimanja poslovnog rizika kako bih uspjela da kao pravno lice steknem legitimitet koji će mi dati registracija udruženja kako bih mogla preduzimati bilo kakve dalje korake. Udruženje ima oformljene osnivače, odnosno članove i saradnike u BiH, te ćemo u skladu sa novčanim sredstvima kojima raspolažemo moći nešto više govoriti o budućnosti. Naravno da imam želju da filozofija izađe van akademskih krugova, jer filozof u stvari svojim životom svjedoči svoju filozofiju. A pod tim ne mislim uznošenje pojedinih diplomaca da mogu kao Sokrat postati neko, a da ne napišu ništa, nego najprije treba čitati, a zatim i pisati. Mada isto tako ne tolerišem toliko prisutan strah kod studenata da se najprije pojave na nekim od naučnih skupova, a kamo li da izlažu svoj rad ili čak samo da postave pitanje. Za to odgovrnost trebaju preuzeti profesori, te se spustiti na zemlju i bar pokušati da svoje ideje prenesu na svoje slušaoce, ne da izlažu sebi i sebe radi, da bi čak otvoreno na već narednom izlaganju svoga kolege dramatično izašli iz prostorije. To nije za primjer.

LAZUKIĆ: Koji su vaši planovi za naredni period?

GALIĆ: Imamo projekat našeg udruženja u koji smo uključili filozofe, novinare, književnike i blogere koji se treba realizovati tokom naredne godine, tačnije od jeseni, a saradnju nam je omogućila Američka ambasada, tačnije Američki kutak iz Banje Luke. Za sada smo uradili dva info časa kako bismo javnost upoznali sa nekim od planiranih dešavanja, a za više informacija znaćemo do kraja ove godine, kada trebamo dobiti i odobrenje iz same Amerike. Dobili smo i ponudu za saradnju Udruženja za filozofiju i društveno-humanistička istraživanja Eidos iz Zenice, te smo isto planirali i da po dogovoru sa vlasnikom kafe picerije Verdi u Banjoj Luci  oprobamo i filozofski kafe. Naravno, planovi se kreću od onih svakodnevnih do malo dugoročnijih, tako da je najvažnije istrajati u svom naumu, jer pored idealizma potrebno je koračati svaki dan kroz realnost koja nam iziskuje vrijeme, novac ali i nas same. 

Autor: Nataša Lazukić

#FrontalBlogChallenge

Tekst je objavljen u sklopu projekta Frontal Blog Challenge. Više informacija o Frontal Blog Challenge-u možete pronaći direktno na portalu Frontal, ali i na društvenim mrežama prateći zvanični hashtag projekta #FrontalBlogChallenge.

Projekat se realizuje uz podršku Ambasade SAD u BIH.

Povezane vijesti:

Moje djetinjstvo, nečija mladost