Milko Grmuša

Diplomirani pravnik, specijalizuje se u oblasti poslovnog prava. Radi u Novomatic grupaciji u BiH. Publicista i kolumnista. Autor publikacije "Novi koncept Republike Srpske"

Milko Grmuša

Odgovor Harisu Jusufoviću-zašto Srbi i Bošnjaci šute o zločinima počinjenim u njihovo ime?

Haris Jusufović je nedavno prvo svojim blogom „Hoću istinu šta se desilo sa mojim komšijama Srbima u Sarajevu“, a potom i intervjuom „Možete šerovati i diviti se `mojoj hrabrosti`, ali i vi treba da progovorite“ ne samo progovorio o svojevrsnoj tabu-temi kad je javnost u Sarajevu i bošnjačkoj javnosti u pitanju, nego je na neki način takođe i bacio rukavice u lice onima koji, kako on to kaže, čine ona dva ili tri odsto ljudi u Republici Srpskoj koji ne prihvataju da budu dio jedne učmale mase koja prihvata dogme servirane od strane svoje nacionalne pseudoelite. Haris razmišlja normalno i logično: `potrebno je da progovori savjest društva u svim nacionalnim grupama u Bosni i Hercegovini kako bi se stvorila šansa za istinsko pomirenje naroda, novi početak i bolju budućnost od tragično krvave i nesrećne prošlosti`.

No, kao što je i sam Haris primjetio, nekako je malo te savjesti, i to na svim stranama. Zašto Srbi i Bošnjaci ćute? To je ključno pitanje i u odgovoru na isto, vrlo vjerovatno, možda leži i razlog svih naših nesreća. I koliko god da se to pitanje činilo teškim, koliko god mislili da su potrebne bogznakakve analize i stručnjaci da bi se na isto odgovorilo, to zapravo nije slučaj. Stvari su mnogo jednostavnije.

Najkraće rečeno, srbi i bošnjaci ćute jer se plaše da riječima i istinom razore ono za šta misle da su im kolektivni identiteti.

O čemu je u stvari riječ? Kvazi-elite kod Bošnjaka, Srba i svih ostalih balkanskih naroda su u jednom istorijskom trenutku, a koji je nastupio u trenutku raspada Otomanske imperije, pod direktnim uticajem počele da izgrađuju nove nacionalne identitete svojim narodima a na osnovama mržnje prema drugim balkanskim narodima i negaciji uopšte prava postojanja svim drugim balkanskim etnicitetima. Velike evropske sile su se plašile da će po padu Otomanske imperije na Balkanu biti stvorena snažna, ekonomski stabilna i demografski ekspanzivna država južnih Slovena a koja bi zauzimala najznačajniji geopolitički evropski prostor. Takva država, koja bi danas da nije bilo međusobnih klanja i razaranja imala preko 60 miliona ljudi, i koju bi činile Bugarska, Srbija, Makedonija, Crna Gora, Bosna i Hercegovina, Hrvatska i Slovenija, a vjerovatno u čvrstom savezu sa Rumunijom i Grčkom, bila bi ne samo nezaobilazan međunarodni faktor nego i jedna od ključnih evropskih poluga. I ne samo to: takva višenacionalna zajednica u kojoj bi u miru i saradnji koegzistirale različite vjerske i etničke grupe bila bi zapravo preteča današnje ujedinjene Evrope, odnosno predstavljala bi istinski civilizacijski iskorak u vremenu kad su Evropa i svijet hrlili bezglavo u svjetske ratove.

No, baš zbog svog ogromnog potencijala ideja ujedinjenog Balkana i ujedinjenih balkanskih nacija morala je biti trajno kompromitovana i razorena, a njeni pobornici fizički likvidirani. Prvi koji je ne samo planirao nego i radio na ujedinjenju balkanskih naroda-srpski knez Mihajlo Obrenović, ubijen je nemilosrdno i surovo a počinioci atentata nikad nisu otkriveni. Ista sudbina zadesila je i kralja Aleksandra Karađorđevića Ujedinitelja. Smrt ili personalna diskreditacija pratila je istaknute pojedince i u drugim balkanskim narodima koji su se zalagali za ujedinjeni Balkan. Cilj velikih sila bio je jasan: po svaku cijenu spriječiti saradnju balkanskih naroda, držati ih zarobljene u međusobnim mržnjama i manipulisati njihovim neznanjima, materijalnom zaostalošću i atavističkim strahovima.

Da bi taj cilj bio postignut balkanski narodi su morali biti trajno posvađani, a mržnja i zlo su morali biti najčvršća veza među njima. Najbolji način za takvo nešto bila je izgradnja nacionalnih pseudoelita kod svih balkanskih naroda, uključujući i Srbe i Bošnjake, koje bi identitete svojih naroda u vremenu izgradnje nacionalnih država gradile na osporavanju identiteta drugih balkanskih naroda. To je bio najefikasniji metod ne samo permanentne svađe i mržnje među balkanskim nacionalnim grupama, nego i siguran način njihovog konstantnog rata i zločina koje bi činili jedni drugima. I to je potpuno logično, budući da je stara istina da se najviše mrze oni koji su najsličniji. Između južnih Slovena postoji malo razlika i mnoštvo identičnosti i baš zato je nekome napolju bilo potrebno da se balkanski narodi zamrze zbog tih razlika i da te razlike postanu razlog međusobnog klanja. Jer, ako nacionalne pseudoelite insistiraju na „vječnoj misiji i istorijskom kontinuitetu i samosvojnosti“ bugarske, srpske, bošnjačke ili hrvatske nacije, onda je logično da im je potrebno da snažno naglašavaju razlike prema drugim balkanskim narodima, dok je sam termin `Balkan` kompromitovan i svi balkanski narodi odnosno njihove „elite“ neprestano pokušavaju da svoje etnicitete nasilno i neprirodno sklone s tog istog Balkana s kojeg opet nikako fizički niti duhovno ne mogu da mrdnu ni pedlja.

E sad, ako je osnova srpskog ili bošnjačkog identiteta i nacionalne samosvojnosti negacija onog Drugog, onda je zločin prirodno sredstvo realizacije `nacionalne misije`. Jer, samo pomoću zločina, istrebljenja ili etničkog čišćenja možete da stvorite ne samo homogenu teritoriju, nego i jednoobraznu, monolitnu i totalitarnu kulturu kao ključni preduslov duhovne zarobljenosti ljudi koji čine etničku grupu. Konsekventno, samo duhovno osiromašene i porobljene ljude možete držati u konstantnoj intelektualnoj i etičkoj defanzivi, odnosno, jednostavnije rečeno, samo na taj način možete trajno manipulisati većim brojem ljudi i koristiti ih kao puko topovsko meso za realizaciju ciljeva onih koji misle da imaju pravo da raspolažu životima i sudbinama drugih, a pogotovo onih za koje smatraju da su u rangu divljaka i primitivaca, a što je oduvijek bila prva impresija mnogih centara moći kad su balkanski narodi u pitanju.

Tu dolazimo do konačnog odgovora na Harisovo pitanje: zašto Bošnjaci i Srbi ćute. Pa ćute zato jer se plaše da priznaju sami sebi da priznaju da ih preko stotinu godina vode oni koji smatraju da je legitimno `istrijebiti sjeme` onima drugima da biste opstali kao Srbi ili kao Bošnjaci. I Srbi i Bošnjaci osjećaju da ovi drugi imaju u svojoj samoj nacionalnoj osnovi plan da zatru ove prve, i obrnuto. I koji god njihov nacionalni dokument da se čita, od Islamske deklaracije do neke deklaracije srpskih poslanika u skupštini BiH neposredno pred izbijanje rata, svim tim papirima je zajedničko da su bazirani na strahovima od Drugog i Drugačijeg, te da jedino rješenje vide u divljačkom potiranju tog Drugog i Drugačijeg.

I zato, Srbi i Bošnjaci se plaše da će, ako progovore, prestati da budu Srbima i Bošnjacima. Ako javno kažeš da je Srebrenica ili Tomašica odvratan varvarski zločin, pa da li ćeš ostati Srbinom, da li ćeš postati nekakvim bezličnim evropejcem kojeg svako ima pravo pljunuti u Banjoj Luci. Odnosno, ako se gnušaš zločina na Kazanima, svjestan si da rizikuješ da te tvoja okolina proglasi velikosrpskim i četničkim agentom koji, gle čuda, legitimiše Srebrenicu. Jer, nacionalne pseudoelite koje zapravo drže svoje narode u stanju hronične zaostalosti, bijede i ropstva pred stranim centrima moći, bilo da su ovi u Berlinu, Moskvi, Ankari, Vašingtonu ili Vatikanu, opravdavaju vazda jedne zločine onim drugima, i tako u krug. A logika je jasna: da zločin i mržnja nikad ne prestanu i da ovaj prostor vječno ostane samo igračka u međusobnim odnosima velikih sila.

Kako izaći iz tog začaranog kola mržnje i zločina? Da li je to uopšte moguće? Jeste, ako je zaista tačna ona Harisova brojka od dva ili tri odsto savjesnih. To je sasvim dobra polazna osnova. A nije niti istina da je na drugoj strani svih 97% nesavjesnih i zlih. Većina na drugoj strani je samo uplašena i izmanipulisana. Svaki normalan čovjek gnuša se svakog zločina i zla. Naša uopšte ljudska priroda jeste ukaljana grijehom, ali zato nam je data savjest da peremo svoju dušu. Konkretno rješenje jeste da oni najemancipovaniji i duhovno i intelektualno najobdareniji prevale granice među narodima, entitetima i balkanskim državama. Rješenje jeste pomirenje i saradnja svih balkanskih naroda. Rješenje jeste u miru i komunikaciji, kao i uzajamnom poštovanju i afirmaciji onoga što nam je isto i poštovanju onoga što nam je različito.

A u takvom stanju stvari zločin ostane ono što zaista i jeste: nečovječan smrdljivi trag onoga što je najlošije u svakom narodu. Pouka kako ne treba. Opomena da se ne ponovi.

 

Komentari
Twitter
Anketa

Da li podržavate ideju da se Dan Republike Srpske umjesto 9. januara slavi 15. februara?

Rezultati ankete
Blog