Vede imaju jedan termin za iluziju koji se naziva „maya“, a znači „ono što nije“, tj.ono što se čini kao da je stvarno, a u stvarnosti nije. Fatamorgana u pustinji. Jedna metafora koja opisuje svijet maye kaže da je ona odraz drveta na površini vode, gdje se krošnja i grane čine kao korijenje, a korijenje kao grane.

...

Ubrzani i nesagledivi razvoj tehnologije i svih grana nauke, sa uvijek gordim prizvukom superiornosti nekog ili nečega (polaritet kao spektakl savremenog društva) nisu ništa drugo do teologija i jevanđeosko trubljenje anđeoskim trubama, u jednoj drugačijoj formi od religijske, ali čija suština je potpuno i decidno istovjetna -  a to je samo i dokaz da filozofija i nauka nikada nisu prevazišla teologiju, jer nude i obećavaju i stalno iznova fabriciraju lažnu sliku raja na zemlji, iako se samozavaravaju da nude i porađaju novu sreću. Tako nam tehnološki napredak i sreću pretvara u robu i spektakl, u puki tržišni proizvod, a razne nadriljekare i prodavače magle u uvažene institute i vrata kroz koja se ulazi u svijet sreće, tj.posjećivanje nadrealno skupih seminara i skupih knjiga o nalaženju sreće i ljubavi, vi ustvari kupujete status (lažni, naravno), a status je roba – dakle, sreća je status da si možete priuštiti robu. 

Čovjek koji više nije Čovjek već potrošač više nema vremena da pronalazi/osmišljava i saznaje šta je sreća već želi događaj sreće jer izvan događaja više ne može da funkcioniše i da se snađe, jer dikatura ekonomije i proizvodnje ne ostavlja izbor. Tiranija izbora samo je tiranija onog što je ponuđeno, ne nužno onoga što pojedinac želi. U suprotnom, nasiljem se rješava svaka stvar.

Međutim, opšta je istina da je svijet carstvo pasivnosti i da čovječanstvo usvaja sve ponuđeno. „Shop until you drop“, kao podrazumjevajuća i nesvjesno prihvaćena uslovljenost i uloga savremenog čovjeka. Kapital mu svakako zanemaruje ljudskost, tj.dozvoljava ukoliko je ona u granicama potrošnje.

Naše društvo nije hiperpotrošačko, već isključivo i samo hiperproizvođačko, u potpunosti opsjednuto proizvodnjom, a hiperpotrošnja je samo eho i posljedica hiperproizvodnje. Po Gi Deboru, Spektakl je, dakle, ukupno društveno posredovanje: medijsko, tehnološko, ekonomsko (robno, tržišno), ekspertsko, administrativno. Svaki pedalj, svaki trenutak, posredovani su u mjeri koja prevazilazi sve što je ikada bilo i što praktično više ne ostavlja prostora za bilo kakvu autonomiju - čovjek je zombirani rob spektakla koji mu se serviraju i kojima je nemilosrdno bombardovan posredstvom čula od rođenja do smrti, od jutra do mraka. To odsustvo autonomije ukida i mogućnost susreta među ljudima; niko više nije sposoban da prepozna drugog, pa ni sebe, a time je izgubljena i sopstvena stvarnost. (Protiv takve vrste “poživinčenja” I potrebi za novim poretkom ljubavi i čovječnosti pisali su Adorno u Minimi moralia, From u Imati ili biti, Umijeću ljubavi i Umijeću življenja, Buber u Ti i ja, Levinas u Među nama, Badju u Pohvali ljubavi, Nina Karin Monsen u Čovjek koji voli, Česlav Miloš u Drugom prostoru, Platon u Fedonu i Odbrani Sokratovoj, Valmiki Muni u Ramajani …)

Deborovu tezu je usvojio i pojednostavio Bodrijar u Simulaciji i simulakrumima, redukovao i sveo samo na pitanje obmane i privida. U njoj se Dizniled koristi kao najslikovitija metafora, postojanje Diznilenda u kojem je sve nestvarno (opet vrsta lažnog raja) stavlja nasuprot „stvarnog“ koje je izvan Diznilenda, od parkinga na koji se parkira ispred samog Diznilenda, automobila, zgrada nasuprot gusarima, likovima iz bajki, Budućem svijetu, Nestvarna koincidencija te metafore jeste da ju je stvorio (zamrznuti svijet djetinjstva, infantilnosti i mašte) Volt Dizni koji je danas i sam leži negdje zamrznut s nadom da će u budućnosti biti pronađen lijek za besmrtnost.

Tu se nadovezuje i Weberova Protestanska etika i duh kapitalizma, koja kaže kako je u protestantizmu djelovanje i rad doživljavaju kao iskupljenje, a ne molitva i kontemplacija, te kako Bog kao vrijedne spasenja doživljava samo one koji mnogo rade (kalvinizam). Kapitalizam i proizvodnja su stanja svijesti koja su uslovljenja kulturološkim obrascima stvarnosti onih koji u njoj obitavaju. Zbog te etike nema se više ni vremena za potrošnju, a kao protivteža se oživljavaju kultovi zdrave hrane, povratka prirodi i sl., dok su smetlišta sve veća i sve se pokušava podvesti i proizvesti kao digest, jer se nema vremena za cjelovitost. Digest knjige, digest školovanje, digest priroda - proizvodnja privida izvora u kojoj su Potrošač i Radnik u proizvodnji, hipnotisan spektaklom nema više moći, mehanizme, ni volju da prepozna da ima samo privid izvora, a ne i sam izvor; tako tapete prirode postaju zamjena za šume, a muzika rijeke sa youtube zamjena za sjedenje pored rijeke. To je proces opšte banalizacije sebe i drugih, te svijeta. Dok smetlišta rastu u nama i izvan nas.

...

Nanovo i hitno izmisliti čovječnost i ljubav.

Knjige možete da kupiti u Antikvarnici Ramajana