Miroslav Gojković

Ukratko o jednom i po sajmu knjiga i nekoliko skupljih buvljaka knjiga u Jugoslaviji

Jedini sajam knjiga, par ekselans, onaj je u Beogradu. Sa svim svojim manama, koje mnogi preuveličavaju, dok sve ono dobro izbjegavaju pomenuti – ništa u bivšoj Jugi ne može se porediti s njim. U odnosu na beogradsku manifestaciju, Zagrebački sajam samo je pristojan. U odnosu na srpsko, odnosno srbijansko izdavaštvo, cjelokupno izdavaštvo bivše Jugoslavije je tek pristojno.

Srbija je – kratko i jasno – jedna čitalačka i knjižarska velesila.

Čitajući sve te depresivne, arogantne, fartaške (od engl.fart) i ine tekstove, zamlaćivanja i patetične žrtvoslove, čovjek i zaboravi koliko tu ima posebnih stvari, vrijednih ljudi, velikih urednika, prevodioca, kulturološkog obilja... Od sve te silne – kak se veli – kakofonije (koja ima više veze sa kakanjem nego sa npr. glasovima u kuli Vavilonskoj, na prometnoj ulici ili u Eliotovoj poeziji) dakle, od silne kakofonije i preseravanja, zaboravite da u 15 knjižara od Palate Albanija do Pariske ulice (dakle, na 700-800 metara dužine), imate više knjiga nego u pola knjižara u Jugoslaviji zajedno. I da nigdje u Jugi ni približno nema takvih knjižara.

U poređenju sa drugim republikama bivše države, po pitanju izdavaštva Srbija odskače kao da ima trideset, a ne nešto više od sedam miliona stanovnika, te kao da je bogata zemlja, a ne među najsiromašnijim u Evropi.

Šetajući među onim silnim štandovima, od gorde Lagune koja je objavila 351 naslov u 356 dana, preko Vulkana, Kosmosa-Nove knjige, Derete, Geopoetike, Arhipelaga, Akademske knjige, pa do Zorana Stojanovića, SKZa, velikog Službenog glasnika, Clia, Mediteran Publishinga, Gradca vidite sav taj predivni beskraj velikih djela iz svih oblasti za koje je neko ugovarao prava, prevodio, lektorisao, prelamao, dizajnirao. Ali, neko u svemu tome vidi samo Kavvobag Kavvovac Vivoviticu i vidiš teglu sa pekmezom na nekom štandu u paviljonu četiri.

Čudesna je ta potreba za moralizatorskim kokodakanjem.

A gdje su velikani poput Malog vrta, koji prevode i uređuju Seferisa, T.S.Eliota, Šimborsku, veličanstvene Književne opštine Vršac, zadužbine Petru Krdua, koji je objavio mnoge velikane i dvadesetak godina prije nego su postajali nobelovci, koji je preveo mnoge neprevedene romane, pjesme, prepiske, Kiša, Tanesija, Kokoroa, Kulturnog centra Novog sada, Partizanske knjige, LOMa, kad vidite štandove na odjelu za antikvarijate na kojima ima po dvadeset hiljada knjiga – simply možete samo da se poklonite; prije svega količini fizičke i mentalne snage koja je potrebna da se sve to upakuje, doveze, raspakuje, poslaže, potom opet upakuje... A gdje su prevodi, prepjevi, uređivanja, dizajniranja...

Jedan kolumnista iz Sarajeva primjetio je kako ima mnogo pravoslavlja, mada je štandova sa pravoslavljem možda oko pet posto. Pokušavam da razumijem čoveka – ima i on traume iz rata od pravoslavaca pa ga taj folklor plaši. Kao što neke plaši zvuk ezana i džamije...

Neke ne plaši što u Sarajevu, na sajmu preprodavača knjiga, pedeset ili više posto sajma zauzimaju štandovi sa islamskom literaturom i što Saudijska Arabija ima štand od sto m2 a ne prodaje niti knjige niti prava za iste. Opet, taj aprilski sarajevski sajam, jedini je u Bosni na kome makar ima ljudi, posjetilaca. A i on opet nije sajam izdavača, već sajam preprodavača i šverca knjiga. Kritikuju ga i lokalni izdavači, koji se takođe bave švercom. No, kao i svi, snuju sebe kao pravednike. Papir je skup, tiraži mali, skupi dizajneri, skupi urednici.

Banjalučki nije vrijedan ni pomena. Jedna loša pijaca koja se po inerciji naziva sajmom knjiga. Jedan skupi buvljak.

Zagrebački je, pored Beogradskog sajma jedini vrijedan pomena, no, s obzirom da je hrvatsko izdavaštvo, da ne kažemo nakladništvo, u omiljenom tropskom voću, da ne kažemo banani – tako je slabo novih prevoda. Mislim, dosta manje nego nekih ranijih godina. Na mnogim štandovima iste se knjige-naslovi krčmê već deset godina. Čak su isto i poslagani, kao i prošle i kao i prije pet godina.

Ali, vrhunski i vizuelno dojmljivi su štandovi Frakture, Hene, Oceanmore, Lumena, Meandarmedie, i ne toliko vizuelno dojmljivi ali sa vrhunskom literaturom Disput, Timpress (koji gotovo nema lošeg naslova, sem par sa početka karijere), Sandorfa, Antibarbarusa, Ljevaka.

Što se knjižarstva tiče nikakva se paralela ne može povući između Hrvatske i Srbije.

Po pitanju antikvarijata Zagreb, Rijeka i Osijek su bogati gradovi.

Bilo kako bilo, kak reče Eko „Ne nadajte se da ćete se riješiti knjiga.“

 

Prenošenje blogova i tekstova sa portala Frontal dozvoljeno je nakon isteka 48 časova od objave bloga ili uz pismeno odobrenje redakcije (17.11.2019.)

Komentari
Twitter
Anketa

Gdje planirate doček Nove godine?

Rezultati ankete
Blog