Zanimljivosti

Najbaksuznija željeznička stanica Evrope postaje luksuzni hotel

Nekada grandiozna željeznička stanica u Kanfranku bila je poznata kao Titanik na planini, ali je propala zahvaljujući požaru, oštećenju pruga i ratu. Monumentalna i zlosrećna građevina dobiće novi život kao hotel sa pet zvjezdica, 51 godinu nakon zatvaranja međunarodne željezničke veze preko Pirineja.

Priča o Kanfranku, selu na 1.000 i nešto metara nadmorske visine na francusko-španskoj granici, priča je o prevelikim ambicijama i neuspjehu, o nesposobnosti i korupciji, spletkama, švercu i lošoj sreći kroz nekoliko vijekova, piše Gardijan.


Stanica Kanfrank

Španija je željela da pokaže da je sposobna da izgradi nešto u razmjerama „željezničke katedrale u Evropi“, kaže Alfonso Marko, autor knjige El Canfranc, historia de un tren de leyenda (Kanfrank, priča o legendarnom vozu).

„Do trenutka kada je izgrađeno kompletno, zdanje je već pripadalo, i konceptualno i tehnički, 19. vijeku“, rekao je Marko.

Problem je bio u tome što je stanica osmišljena 1853. godine, ali je završena tek duboko u 20. vijeku – 1928. godine.  

Alfonso, koji je treća generacija željezničara u porodici Marko, rođen je na stanici u Kanfranku, gdje je otac radio i imao konake.

Na ceremoniji otvaranja željezničke linije, španski kralj Alfonso Osmi ponosno je rekao: „Pirineji više ne postoje“. Međutim, planine su bile samo jedna od prepreka uspjehu.

Oko stanice je ispredeno mnogo mitova i legendi, poput one koja je promijenila tok Drugog svjetskog rata.

Ipak to nije uspjela, ali je sigurno odigrala neku ulogu. Nakon što su nacisti okupirali Francusku, španski Frankov režim koristio je Kanfrank za razmjenu volframa, ključnog u proizvodnji rezervoara naročito važnih za čuvanje nacističkog zlata. Samo jedna isporuka volframa težila je 86 tona.

Franko je želio da održi dobre odnose sa Britanijom i SAD, ali nije namjeravao da odbije mogućnost unosne trgovine sa nacističkom Njemačkom.

„Kao međunarodni prelaz, Kanfrank je bio diskretniji i daleko manje vidljiv od ostalih“, kaže Marko.

 

Istinite priče i mitovi o stanici u Kanfranku

Stanicu su koristili špijuni svih strana, a vjeruje se da su brojni Jevreji takođe izbjegli progon u Višijevskog režima u Francuskoj upravo preko Kanfranka.

„U svim ovim pričama postoji zrno istine, ali većina ih je čisto pretjerivanje. Na primjer, tačno je da su ga Jevreji koristili kao prelaz, ali ne masovno“, objašnjava Marko.

„Iako su Nijemci tokom Drugog svjetskog rata upravljali carinskim prelazom na francuskoj strani, nikada nisu okupirali Kanfrank. Priče o svastiki koja leti sa bandere na stanici su lažne.“

Marko negoduje zbog dovođenja u vezu sa Titanikom, iako prihvata da se, poput broda, Kanfrank može smatrati metaforom neuspjelih ambicija i priznaje da je u njemu bilo brojnih pehova.

U stvari, stanica je imala malo čega osim pehova. Tek otvorena suočila se sa posljedicama svjetske finansijske krize 1929. godine. Dvije godine kasnije teško je oštećena u požaru.

Potom je, 1936. godine, počeo Španski građanski rat, a taman kad se završio izbio je Drugi svjetski rat. Kada su sukobi okončani, Španija je zbog Franka suočena sa izolacijom i međunarodni željeznički saobraćaj obnovljen je tek 1950-ih godina.

Na francuskoj strani kolosijek je bio drugačije širine u odnosu na špansku, pa su putnici i prtljag morali da se prebace iz jednog voza u drugi, što je dodatno produžavalo ionako dugo vrijeme putovanja.


(Naizgled) krah i kraj

Linija nikada nije bila isplativa. Tokom 1970. godine, iskakanje voza iz šina oštetilo je most, što je iskorišćeno kao izgovor da se stanica ukine.

Stanična zgrada sa 365 prozora i 200 metara duga platforma propale su i postale ono što Marko opisuje kao „nehotični željeznički mauzolej ogromnih sentimentalnih vrijednosti... dio istorije koji se ne može zanemariti i koji zaslužuje da se za njega zna i da se vrjednuje kao baština“.

Danas je stanica u upotrebi, ali je promet skroman i samo je dio domaćeg saobraćaja.


Nova nada

Hotel sa 104 sobe dizajnirali su arhitekte Hoakin Magrazo i Fernando Used u saradnji sa regionalnom vladom Aragona i lancem hotela „Barcelo“. Budžet iznosi 27 miliona evra, od čega vlada Aragona ulaže 12 miliona evra za popravak pruge i razvoj okoline.

Fasada stanice biće sačuvana, ali se iza postojeće gradi potpuno nova stanica u koju se ulazi kroz hotelsko predvorje. Kompleks će obuhvatati konferencijski centar sa 200 mjesta, željeznički muzej, prodavnice i utočište za hodočasnike.

Investitori se nadaju da će hotel oživjeti selo kada radovi budu završeni krajem sljedeće godine, ali Alfonso Marko vjeruje da će morati da prođe još neko vrijeme prije nego što će biti uvedena redovna linija do francuskog gradića Po.

Takođe, Francuska i Španija su se 2020. godine dogovorile da pokrenu radove na vraćanju u upotrebu 7,8 kilometara tunela koji povezuje dvije zemlje.

Uz podršku EU postoji mogućnost da će pomenuta linija i stanica u Kanfranku biti u potpunosti operativne do 2026. godine.

U međuvremenu je stanica postala mjesto hodočašća za ljude zainteresovane za industrijsko naslijeđe, kaže Marko, koji preporučuje putovanje vozom od Saragose do Kanfranka zbog spektakularnog krajolika Pirineja.

 

Izvor: rts.rs
Twitter
Anketa

Ko vas najviše voli?

Rezultati ankete
Blog